KAMENE PLOČE

GLASOVI IZ SEHARE

„I on meni – nema Bosne“ godinama, pa i decenijama, odjekivalo je našom domovinom i cijelim dunjalukom, gdje je živio makar i samo jedan bosanac! Podsjećam naše mlađe čitaoce da je ove riječi stotinama hiljada puta izgovorio najpoznatiji bosansko-hercegovački majstor za monodramu, znameniti glumac Josip Pejaković!

Naumpade mi ovaj znameniti glumac, dok sam slušao meni gotovo pa nepoznata imena brojnih sevdalija bosansko-hercegovačkih, koji su na razmeđu Devetnaestog i Dvadesetog stoljeća, „žarili i palili“ u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. 

Pa sve do nekih zapadno-evropskih zemalja, kao što je, recimo, Francuska! Naime, u Parizu je, u pariškoj Olimpiji, zamislite – pjevala i naša čuvena pjevačica tog vakta Sofka Nikolić!

Zato sam se sjetio Josipa i njegove monodrame „On meni nema Bosne“!

„Ima, bolan, imaaa! A ima i pariške Olimpije“, rekao bi Josip!

Evo me, negdje na sarajevskim Kovačima. Negdje u blizini ulice Očaktanum, gdje je birvaktile stolovao moj dobri ahbab, najpoznatiji sarajevski istoričar Sead Strik. 

Sjedim u prizemlju davno otplaćene moderne kuće najpoznatijeg  sarajevskog kazandžije Ismeta Huseinovića, kolekcionara i vlasnika brojnih sačuvanih kamenih ploča, na kojima su prvi put, negdje oko hiljadu devetstote, u našoj državi Bosni i Hercegovini urađeni prvi audio snimci sevdalinki!

Da, da – dobro ste čuli.

I šta mi, ustvari, radimo „ hale zora“ u prizemlju kuće Ismetove? Zna li neko od vas koji čitate ove redove?....

Naravno da znate. Ispijamo najbolju kahvu na dunjaluku! 

Hem je osvanuo nabas sunčan proljetni dan, hem se obojica naspavali, hem što ću ja, čim popijemo prve findžane kahve, prvi put u svom životu, čuti kako su, zapravo, pjevali naši sevdali preci!

Podranili, zoru prevarili, dragi naši preci sevdalije!

 

Vi, koji ste nabas pjevali. Svi od reda... 

Sofka Nikolić, Mustafa Suđuka, Boro Janjić, Muhamed Čejvan, Rizvan Kahrimanović, Difko Bečić, Dikija Ferhatović, Juso i Zajko Bečić, Vaso Stanković i drugi znani i neznani pjevači bosansko-hercegovački, koji su na razmeđu Devetnaestog i početka Dvadesetog stoljeća, „vedrili i oblačili“ na kulturnoj sceni naše zemlje!

I čim popismo sarajevsku minas kahvu, velim Ismet begu: 

- Požurimo Ismet bey, ne mogu više da duram! Što znači, navij više tu prvu kamenu ploču, najbolji kolekcionaru starina i kazandžijo svjetskog glasa! I čuh. Zamalo da se bailišem od meraka, ugođaja i ljepote dana u koji smo zakoračili. U neko doba i suza krenu. Prvo iz lijevog, a onda i iz desnog oka! Ismet me sejri i smjehuri se.

-Nastavićemo, ahbabu kasnije. Nego, da te pitam: kako tebi bi jučer u Visokom, kod našeg brata Senada Hodovića, pita me Ismet bey?

 

 -Nabas, odgovorih mu. Na jedvite jade sam sinoć sklopio oči, nakon što smo obišli Zavičajni muzej u Visokom, gdje nas je baš lijepo dočekao  naš domaćin, izuzetni borac za kulturna zbivanja i gibanja na dunjaluku Senad Hodović. 

Dragi čitaoče, nas dvojica, Ismet i moja malenkost, i Ismetova hanuma Zinka, nadaleko poznata kolekcionarka veza i zlatnog veza, došli smo u visočki ured doktora Hodovića, kako bismo preuzeli zahvalnice tog muzeja za, kako reče doktor, naše zasluge. 

Hvala mu. 

U ime Zinke i moje osobno.

U Visokom sam prvi put susreo kazandžiju Ismeta i to face to face, što rekli, a viđao sam ga i ranije u Kazandžiluku na Baščaršiji, ali, nismo se nikad upoznali, dok kahva „ne provre“, prvo jučer u Visokom, a danas i u toplom prizemlju Ismetovom.

 

I to na Kovačima!

Nakon što smo nadugo i naširoko promuhabetili o stanju u našoj zemlji i u svijetu, te gibanja u kulturnom životu dunjalučkom, a potom se dotakli i građevinskih radova na visočkim piramidama i na kraju čuli vremensku prognozu za taj nezaboravni visočki dan, evo nas obojice danas, u domu nadaleko poznatog kazandžije sarajevskog.

Majstor Ismet upravo stavlja na stari ohrndali gramofon čuvene kamene ploče, a sa njih, niz Kovače i kroz naše duše, već žubore prohujala vremena i neki čudni, ali beskrajno dragi avazi tadašnjih sevdalija. Nadmeću se glasovi čudesni, te šargije, tambure i zurne i ko zna kakvi još instrumenti.

Tu, među nama dvojicom, nakon što je prohujalo jedno cijelo stoljeće, oživješe evo i gramofon i kamene ploče, a onda i glasovi nezaboravnih sevdalija tih vremena. Sofke, Juse, Zajke i „vas butum“ raje sevdalijske... 

S'osobitim poštovanjem ubrzo ću prepustiti riječ ovom neumornom čuvaru bosanske i hercegovačke tradicije, kazandžiji i kolekcionaru bosansko-hercegovačkih starina i čovjeku koji u svojoj kolekciji ima najstarije gramofone iz tog doba i kamene ploče, proizvedene početkom dvadesetog stoljeća! 

Bilježniku koji je decnijama strpljivo tragao za otiscima  i tragovima jednog vremena i evo uspio u svojim nastojanjima da sve to otrgne od zaborava. 

I da zaima veliku kolekciju starinskih predmeta i razglednica. 

I mnogo, mnogo toga još. 

Od ovog trenutka, pa do kraja ove naše priče, pratiće nas dotrajali zvuci sa Ismetovih kamenih ploča. 

Imajte razumjevanja za dokusureni gramofon i kamene ploče, koji će, pod teretom stoljeća, derta i sevdaha, posrtati, cviliti i jaukati, ali, imajmo razumjevanje za sve stogodišnjake, pa i ove znamenite, bosanske, kamene. 

Već čujem kako se otrgnulo nekoliko majstor Ismetovih uzdaha za prohujalim vremenima, koja nam mašu, čas iz svjetlih, čas iz mračnih odaja, koje su se utrkivale kroz dva svjetska rata. 

I onda smo čuli duet Juse i Zajke Besića, koje prati puhački instrument zurne sa bubnjevima, a domalo i legendarnu Sofku, olimpijku francusku.  

„Kad ja pođoh, na Bendbašu, na Bendbašu na vodu“...

Aman, kakva dirljiva pjesma! Da insan zamalo ne posrne i prolije potoke suza niz strme Kovače...

Nas dvojica, sa knedlama u grlima, odslušali smo evo troje tadašnjih prvaka sevdaha. Potom mi je majstor Ismet, neumorni kolekcionar starina i stogodišnjih gramofonskih ploča i čuvar jednog sumornog vremena, koje polahko izmiče i našoj oronuloj mašti, na tenane ispričao kako se rukuje sa tim kamenim pločama i kako je potrebna mala greška da kamena ploča ispadne insanu iz šaka i da se razbije u hiljadu komada!

Stidljivo mi veli kako je njegova ljubav prema sevdahu, ali i dotrajalim kamenim pločama, beskrajno velika! Veli mi da vjerovatno ima nešto malo i u krvi, jer je brat od njegovog  djeda, rahmetli Mustafa, svirao u ta vremena tamburicu po Baščaršiji, a domalo je i s'mamine strane, na scenu izišao i poznati sarajevski pjevač Hamić Mehanović.

Priča mi Ismet da, kad god ima zehru slobodnog vremena, sakuplja sve što je vezano za našu domovinu. Od njegovih starih razglednica, do vezova i narodnih nošnji, koje posvuda nalazi njegova hanuma Zinka. 

Ima Ismet i bogatu kolekciju predmeta od bakra, koji je skupljao više od četiri decenije, a ima i dio kolekcije koji je naslijedio od svog rahmetli babe, kojeg su zvali Harandija, što znači „starina“ na turskom, pojašnjava mi njegov sin. 

Skoro je, veli Ismet, obišao komšiju Hamaluku, koji je šlagiran, ali mu je kaže otpjevao nekoliko pjesama za arhivu, koje nikad ranije nije čuo!

 Pitam Hamaluku, veli Ismet, odakle ti ovo, a on je, inače, Bože oprosti - gluh k'o top – pa mi ispriča da je, kad je bio mali i dok ga je još mati ljuljala u bešici, da su tada ustvari, u izbjeglištvu, u Travniku, kao muhadžiri u Prvom svjetskom ratu, svi kućile zapjevali neku sevdalinku, pa i on u bešici...Ja to sve bilježim na svoj nov novcati diktafon.

Pa se opet vraća kamenim pločama, koje su, inače, izuzetno teške. Koliko su stare, još više su izgrebane, ali, još se vrte. Zato mora majstor Ismet da ih „poravna“. I zato se može poslušati svaka kamena ploča, koju ima u svojoj kolekciji.

Onda mi je majstor Ismet predstavio jedan svoj drugi stari gramofon. Veli da je s' kraja Devetnaestog i početka Dvadesetog stoljeća. Pojašnjava mi da su hiljadu devetsto prve godine Austrijanci donijeli gramofon engleske proizvodnje i to...negdje oko 1901. godine. Pa mi je ponovo „zavrtio“ kamenu ploču, sa čuvenom Sofkom Nikolić, bijeljinskom pjevačicom, koja je godinama pjevala po Sarajevu i drugim bosanskim gradovima. Vjerovatno da bi me ponovno rastužio, a možda i rasplakao! 

Četiri godine živjela je Sofka  u Mostaru, gdje je na uho pjevala pjesniku Aleksi Šantiću njegovu „Pjesmu o Emini“, a onda smo ponovno poslušali i jednu od njenih najljepših interpretacija bosanske sevdalinke tog vremena „Kolika je Jahorina planina“. Po mnogima, to je najbolja pjesma između dva svjetska rata! A da bismo je čuli do kraja, Ismet je morao „navijati na ruku“ tu kamenu ploču i „balansirati broj okretaja“ i „podešavati da bi to bilo što ljepše otpjevano“, objašnjavao mi je majstor, kazandžija sarajevski.

U ta doba Austrijanci su donosili u Sarajevo i Bosnu snimke marševa i valcera, pa Ismet veli da običan, pa se malo nasmješio i izrekao riječi, citiram, „zaostali Bosanac“, dugo nije razumio ta muzička djela, jer ih nikada ranije nisu ni čuli.  Vjerovatno da su u to doba gramofoni veoma, veoma slabo prodavani u gradu, zaključuje vrijedni kazandžija. 

I ni tu nije stao. Zna junak još dosta pojedinosti, pa mi veli da je onda engleska firma „Gramofon kompani“, preko svoje agenture iz Berlina, odlučila da napravi prve snimke u našoj zemlji, u maju mjesecu 1907. godine. Došao je izvjesni  Franc Hampe, obišao sarajevske mehane i preslušao šta, zapravo, Bosanci najradije slušaju.

Obišao je, uz ostale kafane, hadži Šabanovića kafanu, na Bendbaši, pa „Bor“ kafanu, pa „Abaziju“, pa „Bostan“, „Perzijaner“ i druge, u to vrijeme poznate kafane. I tu je našao muzičare i pjevače, koji su, kako Ismet kaže, izgubljeni za sva vremena, a i pjesme su bile nepoznate Sarajlijama.

U to vrijeme je često pjevana sevdalinka „Snijeg pade, na behar na voće, podaj Bože svakome da može...Hej, pa i meni, sa sjevera dragog, voljela bih neg' carevo blago“. Ovaj refren ponovio sam pedeset puta, ako ne i više, ali ne bih smio garantovati da sam ispravno prenio vama tekst pjesme, cijenjeni čitaoci. Halalite mi, ako budem pogriješio.... 

U to doba je u Sarajevo dolazilo puno Roma iz Šapca, koji su bili, kako kaže Ismet, „muzička nacija“. Po dolasku, zaposjedali su te gradske kafane. Pojašnjava nadalje da mu je maloprije pominjani Hampe pričao kako je našao u kafani „Abazija“, na Čemaluši, u današnjoj Titovoj ulici, tadašnjeg rasnog muzičara Vasu Stankovića. 

Njegovo umjetničko ime bilo je „Anadolija“, kako su ga zvali age i begovi i on je u to doba snimio desetak snimaka sevdalinki! 

Poslije njega došli su u grad drugi pjevači, poput Difka Bečića i Dikije Ferhatovića, te “Bosanske zurne“, Juso sa bubnjem i Zajko Bečić, koji su snimili šesnaest sevdalinki, pa ih je naslijedio orkestar „Memišević“, koji je snimio rekordnih dvadeset i četiri sevdalinke. Koju godinu kasnije i njih je sve nadmašio Mustafa Suđuka, koji je snimio trideset sevdalinki. 

Potom je sevdalija Rizvan Kahrimović snimio deset epskih pjesama, a vrijedni su bili i pjevači okupljeni oko „Bosanske narodne pjesme“ sa sazom, ćemanetom i tamburicom, a tu je bilo i Jevrejsko društvo i da ne nabrajamo više ko je sve snimao sevdalinke. 

Bilo kako bilo, ali, do hiljadu i devetsto sedme godine u Sarajevu je snimljeno oko stotinu pedeset sevdalinki! 

Potom je doselio u Sarajevo i Boro Janjić, koji je negdje oko 1920. godine, snimio sevdalinku „Moj dilbere“, te pjesmu „Rumena ruža procvala“ i, još povrh toga,tri ploče. 

U tu gužvu sevdalijsku ubrzo se upleo i daroviti pjevač tog vremena Muhamed Čejvan, koji je snimio „Crven fesić“ i „Mošćanice vodo hladna“. Taj Čejvan je bio poseban. Često naopak! Krenuo mu posao, da ne može bolje. Zamislite koliko se „umislio“ junak, da su ga od hotela „Evropa“, do današnje „Higijene“, umjesto jedan – pratila čak tri fijakera u kafanu „Šadrvan“!

 

Aman, jest' se bio raspojasao. U tom „Šadrvanu“ je pjevao agama i begovima i zarađivao velike pare. Bio je izuzetno popularan. Za noć bi zaradi novac za novu kuću, a sutradan bi sve izgubi na kockanju! Bio je „na svoju ruku“, što se kaže. Nalet, kako se tada zborilo. Mada su mu age i begovi nudili kese zlata, on ih je odbijao! 

-Neću, pa neću, glasno je okahrio tadašnje age i begove, koji nisu znali ni sami kud sa novcem.  

Najzad, Sofka je takođe doživjela svjetsku slavu. Pričali smo vam o pariškoj „Olimpiji“. Ama, nema mjesta po Evropi gdje nije nastupala od 1907. do 1940. godine. Poslije Drugog svjetskog rata nastavilo je sa snimanjem kamenih ploča.

Tih dana je u listu „Bošnjak“ objavljena reklama nekog Zelenike, koji je prodavao te snimke. Snimanja su obavljena u Društvenom domu,  današnjoj zgradi Pozorišta, te u mehani na Bendbaši i u Hotelu „Evropi“. To su bili takozvani snimci bez struje, pa su pjevači morali da pjevaju u „lijevak“ i u „trubu“. To su bili prvi snimci u Bosni i Hercegovini!

Naša zemlja je među prvim u Evropi snimala tih godina kompletne muzičke materijale. Jedno vrijeme snimanja su obavljana i u Mostaru.

Sve snimke je uradila engleska firma „Gramofon kompani“, koja je i dan danas najveća kompanije ove vrste u Londonu, gdje su pohranjeni i snimci iz Bosne i Hecegovine i Sarajeva posebno, veli mi Ismet.

 

-Što je za nas, u BiH, vrijedno zlata i dobro bi bilo kada bi se službeno zatražili ti snimci i presnimili i arhivirali u našoj zemlji, rezonuje ovaj vrhunski sarajevski kolekcionar i kazandžija.

 

Tako je protekao taj, za mene nezaboravni dan, u prizemlju kuće nadaleko poznatog kazandžije i šereta Ismeta Huseinovića. Cijeli dan majstor Ismet je u svojoj kući morao „štimati brzinu“ i navijati je. 

Pao je junak s' nogu, pa je odlučio ovako da se pozdravi s' vama, ali i samnom. 

Veli Ismet, citiram:

 -Sa vama se družio kolekcionar i kazandžija Ismet Heseinović, ljubitelj starina. Samo za vas navijao sam engleski gramofon, koji je škripio...Ali, šta da se radi sa uređajem koji je star preko stotinu godina?!

Nadam se da smo vam, uzduž i poprijeko, objasnili i odslikali bosansko muzičko carstvo, na razmeđu Devetnaestog i Dvadesetog stoljeća.

I da bi trebali svi da budemo sretni da još postoje snimci iz tih dalekih vremena i da treba definitivno neko pouzdan da nam sačuva to veliko arhivsko blago. I da sam ja, veli Ismet, najbolje rješenje, jer ja u sve to ulažem svoje vrijeme i svoju dušu. 

I da vam još nešto uhaberim, dragi moji. Tvrdim vam da mi, Bošnjani, nismo nikad bili Skorojevići! 

Nismoooo! 

Naprotiv, mi smo Koljenovići. 

Jednostavno, mi imamo svoju bogatu istoriju i kvit, zapisao je tada zanatlija lavljeg srca i najboljeg kova, kazandžija Ismet Huseinović.

A mi mu odgovorili:

-Mi, dole ne potpisani, zahvalni smo kazandžiji Ismetu, koji nas je podsjetio na jedno davno vrijeme i kamene ploče u njemu... 

Ačkosum, dragi kazandžija.....