Jedan dedo pripovjeda ....
U vrijeme Pandemije korona virusa najljepše dane u sumornoj
svakodnevici provodili smo na selu. Te duge nezaboravne šetnje stazama
djetinjstva - gotovo pa svaku od njih - uljepšavao je moj unuk, koji me je,
prolazeći stazama, zaraslim u korov tokom rata i poratja, stalno
propitivao o prohujalim vremenima.
- Znaš li ti, unuče moje drago, koliko godina ima jedno stoljeće, pitao sam
ga.
- Ako je sto godina sto-ljeće - onda ti se samo kaže, lakonski odgovara
unuk.
- A znaš li ti, moj dragi unuk - nastavlja mu dedo svoju priču - da je ovo
mjesto, prije pet stoljeća, imalo oko šesto stanovnika, dvadesetak
zanatskih radnji i sedam bogomolja, da je na njegovim pašnjacima paslo
travu svakodnevno na hiljade krava, ovaca i konja....
- Sad evo znam. A koliko sada u ovim selima ima ljudi, propituje dedu
mlađi sagovornik.
- Daj mi malo vremena da saberem i oduzmem...
I, ne okreći se, unuče, idi, samo idi, savjetujem ga.
Pa računam – u svakom selu – po desetak porodica, puta tridesetak sela i
zaselaka jednako je tristo.
- Izračunao sam. Oko tristo ljudi...Idi, idi i ne okreći se unuče.
- Znaš šta dedo...Slušao sam te često, kad god ovako hodamo, kako
govoriš - ne okreći se, sine. Zašto me tako često upozoravaš...
- Zato što su staze uske, kamenjar je, pašćeš. A, znaš li otkud ove riječi i
ko ih je izgovorio nekada davno, prije više od jednog stoljeća, pitam
unuka.
- Pričaj, djede, pričaj, nezasito odgovara unuk.
- Ovako, drago dijete. To ti je roman...Znaš li šta je roman...
- Pa, knjiga.
- Upravo tako. Taj nezaboravni roman za djecu napisao je pisac po imenu
Arsen Diklić, koji je živio u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Znači –
između 1900. i 1955. godine. U tom romanu pisac govori o dramatičnom
bježanju oca i sina pred neprijateljima, koji su ih progonili. Kada su gotovo
pa stigli do teritorije gdje nema neprijateljskih vojnika, ocu je ponestalo
snage, a sin se, trčeći, stalno okretao i gledao hoće li otac stići ili će ga
tako iscrpljenog i umornog sustići vojnici. Bila je to borba na život i smrt....
- I...jesu li se spasili, pita unuk.
- Nažalost, otac nije. Kada je vidio da ga sustižu neprijateljski vojnici, otac
je počeo dovikivati sina govoreći mu – bježi, bježi i – ne okreći se sine, a|
onda je sam nastavio trčati drugom stazom u namjeri da goniče usmjeri
prema sebi. Oca su sustigli neprijateljski vojnici i odveli, a sin je uspio
umaći na slobodnu teritoriju.
Žrtvovao je svoj život radi života svog djeteta.
Unuk je ušutio. Nije ništa pitao.
Sjeli smo na obalu rijeke i dugo, dugo nijemo zurili u riječni brzak, koji se
hrvao sa bujnim izdžikljalim riječnim travama.
Završava svoju priču jedan dedo....
