Blog Details

POGLED U PROŠLOST I MI DUBROVNIK ZA TRKE IMAMO

POGLED U PROŠLOST

I MI DUBROVNIK ZA TRKE IMAMO


Prije deceniju i po, u brdima ponad sarajevske prigradske Općine Ilijaš, snimio sam radijsku reportažu o  bosanskom srednjovjekovnom gradu Dubrovniku, koju sam objavio u dugogodišnjem serijalu Federalnog radija, pod naslovom “Vrijeme, ljudi, običaji”, koja je, nakon emitovanja i nekoliko ljetnih repriza, završila kao i druge reportaže i putopisi: negdje, duboko u mračnoj tonskoj arhivi Federalnog radija i Radio televizije Bosne i Hercegovine. 

Nakon što je objavljena reportaža, slušaoci su se telefonom raspitivali u našem radiju gdje se, zapravo, nalazi taj grad i da li se baš zove Dubrovnik?

Moj odgovor na njihove upite bio je mahom isti: Repriza emisije je tada i tada, poslušajte je, i “sve će vam se samo od sebe kazati”!

Na ovogodišnji 11. juni – Međunarodni dan spomenika kulture – u jednoj mehani na Baščaršiji, okupilo se na redovnoj “kahvi”, nekoliko mojih dobrih drugara. Još s vrata, više u šali, nego u zbilji, čestitah im Međunarodni dan spomenika, na što većina njih brže – bolje požuri sa pitanjem: 

-…A šta ti je, bogati, taj Dan spomenika?

- Da prvo riješimo jednačinu sa jednom nepoznatom, našalih se sa drugarima. Znate li vi uopšte gdje se nalazi naš srednjovjekovni grad Dubrovnik?

- Nismo došli na seminar, svratili smo na našu redovnu kahvu, progovori marksista Lutvo. 

- Jel’ ti to reče naš Dubrovnik, zabezeknuto će  penzionisani matematičar Haris?

- Otkud nama Dubrovnik, upade  u dobacivanje i penzionsani nastavnik Gagula. 

- A gdje ti je, da prostiš, taj tvoj srednjovjekovni grad? Da ne misliš možda na onaj na Jadranu, upita me Zulfo, penzionisani lektor bivših sarajevskih visokotiražnih “Večernjih novina” .

Gledam u jednog, pa u drugog, trećeg i napokon i četvrtog druga…Odbrusih im, sve četverici:

-Ljudi moji, sasvim ozbiljno sam vam čestitao današnji praznik, Međunarodni dan muzeja!

Još jednom bacih nekoliko razasutih pogleda u četvericu dragih mi prijatelja i definitivno shvatih da nije vrijeme za ovu vrstu priče, te  pozvah konobara Edu da donese tih nekoliko kahvi na naš sto. 

I priča ode posve drugim putem…Međutim, prilikom izlaska iz mehane, kolega Lutvo me ponovno podsjeti na maloprijašnju priču o gradu Dubrovniku?

- Kako reče da ti se zove taj tvoj srednjovjekovni grad, priupita me? 

- Dubrovnik, bolan, Dubrovnik, odbrusih mu.

- Nikad čuo, odgovori mi moj dobri drug i - raziđosmo se.

Nekoliko dana kasnije priznali su mi da stvarno nikad u životu nisu čuli za Dubrovnik bosanski, ovaj u brdima ponad gradića Ilijaša! 

Vraćajući se kući, pitao sam se, onako - u sebi, koliko, zapravo, znamo o vlastitoj domovini, njenoj istoriji i geografiji?  O zavičaju,  srednjovjekovnim gradovima i spomenicima? Itd…

U jednom trenutku, učinilo mi se i samom da na Dunjaluku imamo previše “svjetskih dana”….Te, svjetski dan voda, te međunarodni dan okoliša, pa onda Dan mjeseca, zatim učitelja, profesora, poštene inteligencije…Pa, međunarodni dan ratara, građana, rudara i čobana…

I prošlo je od tada desetak dana kada sam,  u istoj baščaršijskoj mehani, kod našeg dobrog kahvedžije  Mehe, postavio slično pitanje mojim “kafe drugarima”:

- A znate li drugari kada se slavi međunarodni dan muzeja, počeo sam se “izživljavati” sa novim pitanjem nad mojim prijateljima? 


Na moj upit, sva četverica drugara su, na isti način, odgovorili: odmahi - vanjem desne ruke…

Valjda me pročitali!

oOo

Da se mi vratimo našem srednjovjekovnom gradu Dubrovniku.

U staroj bosanskoj župi, poznatoj pod imenom Vidogošća – Vogošća, koja se nalazi na području između Sarajevskog i Visočkog polja, smješten je taj naš bosanski grad Dubrovnik, koji je u trinaestom stoljeću, zajedno sa  podgrađem, bio glavni politički centar ove župe !

Dubrovnik kod Sarajeva


Smjestio se iznad ušća potoka , u rijeku Misoču, desetak kilometara daleko od Ilijaša, i na svega devetnaestak  kilometara zračne linije od središta Sarajeva! Podignut je na brdu nadmorske visine od osamsto osamdeset šest metara, okružen visokim stijenama i do hiljadu i sto i deset  metara iznad mora i neprohodnim liticama kanjona… 

U doba kralja Tvrtka Drugog, grad je pripadao bosanskom knezu Batiću.



Bosanski Dubrovnik se spominje i u ugovoru od 20. avgusta 1503. godine, sklopljenom između ugarskog kralja Vladislava i Osmanskog carstva.

 U  vakufnami Gazi Husrev-bega, iz 1531. godine, grad se pominje pod imenom “Dobronik”. 

Spominje se ovaj naš grad i u zapisu iz 1605. godine i to, navodno,  iz pera istoričara sa sinjeg Jadranskog mora Jakova Lukarevića. U svojim spisima, koji se čuvaju  u Dubrovačkom arhivu, naš slavni predak Kulin ban je, otkrivši rudnike s velikim zalihama srebra i željeza, u pomoć pozvao upravo Dubrovčane, koji su u to doba bili na glasu, kao vješti zanatlije i još vještiji trgovci. Iz istih razloga ljudi s Jadrana dolazili su u Bosnu i u druge gradove, poput Vareša, Olova i Srebrenice. 

Prema izrađenim skicama, bosanski Dubrovnik činili su Gornji grad, sa četiri odbrambene kule i dvor, spojene zidovima, te Donji grad, bedemima opasano naselje za elitu – bogate trgovce, nositelje upravnih funkcija i vojno rukovodstvo. Svakodnevna trgovina je vršena u naselju Varoš, gdje su se nalazile i brojne zanatske radnje, dok su u Podgradu bile  smještene upravne institucije.

Postoje i precizni podaci o broju  stanovnika od “četrdeset pet, do pedeset pet  domaćinstava”, koja su podlijegala poreznim obavezama u tadašnjoj župi, koja će s Turcima 1463. godine postati nahija.

Srednjovjekovni Dubrovnik je padom Bosne dobio novo ime – Pazar i nosio ga je sve do osamnaestog stoljeća, kada je iz njega, trbuhom za kruhom, otišao i posljednji njegov stanovnik! 

Kao i mnogi prije njega - u nepoznatom pravcu…

Više od dva stoljeća bosanski Dubrovnik je čamio u istorijskom mraku. Takav bi i ostao, kažu,  da nije bilo jednog čovjeka, Perice Mijatovića, sarajevskog filozofa i sociologa. On je 1999. godine u Napretkovom časopisu "Stećak", objavio članak "Zaboravljeni srednjovjekovni grad Dubrovnik u Bosni". Prethodno je godinu - dvije dobro prostudirao sve dostupne istorijske izvore i objedinio ih na jednomu mjestu.
Grad je imao posadu sa dizdarom, tvrđavu nepravilnog oblika i džamiju, a u  sredini bunar, istesan u stijeni. 


Nažalost, još uvijek u našem Starom gradu Dubrovniku, ponad naselja Ilijaš, nisu vršeni konzervatorsko - restauratorskih radovi, ali je, na svu sreću, Arheološko područje – Stari grad Dubrovnik u Višnjici, kod naselja Ilijaš, proglašeno  Nacionalnim parkom Bosne i Hercegovine!

Za inat mojim jaranima sa “kahve”!

Ovaj starobosanski grad godinama obilaze zaljubljenici iz svih krajeva naše zemlje. Tako je bilo i ove godine, baš na Međunarodni dan spomenika , kada su gosti, sa uživanjem, gledali predstavu, na kojoj su naše gore “listovi”, vitezovi dvadeset prvog stoljeća, neustrašivo mačevali, kao što su se nekada davno borili tadašnji junaci, na bosanskim -  strminama dubrovačkim… 


I zakleli su se u glas većina njih da će  i iduće godine doći, baš na 11. juni, Svjetski dan spomenika, i ispeti se uz ova velika brda, sa kojih se zamalo i nebo može dokučiti desnom rukom! 

Pohodiće ovaj srednjovjekovni grad proglašen Danom starobosanskim i dubrovačkim. A o čemu zorno svjedoče i dokumenti iz daleke prošlosti…

 

 

Kontakt

ABC Djeca
444 N. Michigan Avenue
Suite 1200
Chicago, IL 60611

Phone: + 1(800) 619-2940

Kontakt