TRAGOVI BALKANSKE, MEDITERANSKE

I ORIJENTALNE  KULTURE

Za hiljadugodišnjeg postojanja i opstajanja na balkanskim prostorima, Bosna i Hrcegovina je bila i ostala rasadnik nezaboravnih veleljepnih narodnih nošnji. Tragovi tog blaga su sačuvani do dana današnjih.

Svoj veliki i nemjerljivi doprinos čuvanju ovog blaga dao je Zemaljski muzej naše domovine, koji je, na različite načine, pomagao u njihovom  izučavanju i proučavanju tradicije i kulture odjevanja!

Njegovanju te tradicije, na svoj način, doprinijeli su i drugi  muzeji, kao i na stotine kulturno-umjetničkih društava naših naroda i narodnosti, koja su decenijama djelovala i djeluju u bosanskim i hercegovačkim gradovima, selima i krajevima. 

U  povodu sedam i po decenija postojanja i djelovanja, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine je 1963. godine priredio nezaboravnu izložbu tog blaga. 

Sve do kraja devetnaestog stoljeća, tradicionalna nošnja seoskog stanovništva u Bosni i Hercegovini bila je uglavnom domaće proizvodnje. Pored crteža, u mnogim publikacijama su prikazani osnovni tipovi domaćih nošnji: seoskih - srednjobosanskih, dinarskih, posavskih kao  i gradskih. Narodne nošnje u Bosni i Hercegovini bile su proizvod vrsnih krojača, kao i vrijednih ruku ovdašnjih majki i nana. 

Materijali su izrađivani u to vrijeme, od vune, lana, konoplje i kože. Tako su od lana i konoplje tkalje proizvodile platno za osnovne dijelove nošnji. Riječ je o košuljama, gaćama, ženskim mahramama za pokrivanje  glave i drugim odjevnim predmetima. Od vune su izrađivane  i čarape, pregače, tkanice i torbe. Na osebujan, stvaralački način, usavršavala se proizvodnja šarolikih odjevnih predmeta, koji su nuđeni na tadašnjem domaćem, a kasnije i  stranom tržištu. Raznovrsne i atraktivne robe te vrste su se na, za to vrijeme, čudan način i teškim i lošim drumovima, probijale do stranih tržišta i dalekih potrošača njihove robe. 

Ljepota i kreativnost u stvaranju odjevnih predmeta iskazivana je na različite načine odijevanja  gradskog i seoskog stanovništva. Tako je ponuda nošnji u gradovima bila prilično ujednačena na čitavoj teritoriji naše domovine. 

Nošnje su godinama nastajale, trajale i dorađivane i nosile pečat vremena u kojem su stvarane. Danonoćno su nad njima bdjele bosanske i hercegovačke majke i nane, koje su živjele stoljećima prije nas. Prelijepe boje i osebujni krojevi krasili su muške i ženske odjevne predmete, koji su stotinama godina kasnije krasili i danas krase čarobne bosanske kuće. U tadašnjim narodnim nošnjama prepoznavani su tragovi i pečati odjevne balkanske, mediteranske i orijentalne kulture.

O njihovim zanimljivim i raznovrsnim krojevima, ukrasima i cjelovitom izgledu, govore čarne haljine i pokrivači, koje su nosile naše majke i svojim izgledom svjedočile o sebi i jednom vremenu. Do spoznaja o odjevanju u dalekoj historiji pomagala su brojna arheološka istraživanja širom domovine, koja su doprinijela pamćenju odjevnih ukrasa, svile i kadife. Tako su sačuvane i tkanice i raznovrsni nakiti, koji govore o jednom vremenu i narodnim nošnjama i nakitu u njemu. Odjeća je pronalažena i u arheološkim istraživanjima i otkrivana i u grobovima, gdje su pokopane generacije Bosanaca i Hercegovaca. 

Na arheološkim nalazištima pronađeni su i okamenjeni ostaci tkanina. Takvi odjevni predmeti, poput šalvara, nađeni su u dinarskim i srednjobosanskim nošnjama. Pronađeni su takođe i arheološki ostaci iz srednjeg stoljeća - ženska kapa u Biloj kod Travnika i razni oblici prstenja i minđuša. Među arhivskim ostacima i dokumentima srednjeg stoljeća, u dubrovačkim arhivskim spisima, spominju se haljine “ad modum bosnensem”, kao i pojas pod nazivom “centura larga bosignana”, koju su nosili bosanska vlastela i drugi uglednici tog vremena.

Znameniti  putopisac Benedikt Kuripešić pisao je u šesnaestom stoljeću u svojoj knjizi "Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530", da se “hrišćani oba vjerozakona odijevaju isto kao i Turci. O nošnjama je puno pisao i drugi znameniti putopisac Evlija Ćelebija, koji je ispisao nezaboravne retke o “sarajevskoj muslimanskoj gradskoj nošnji”.

Sarajevo je inače bilo nadaleko poznato diljem svijeta kao poznati trgovački centar, najznačajniji i jedan od jačih na Balkanu. Karavani svakovrsne robe su pristizali i sa istoka i sa zapada, da bi zadovoljili potrebe gradskog stanovništva. 

U vrijeme Austro-Ugarske koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju. Od nje je najčešće izrađivana obuća. 

Opanci su najčešće izrađivani u Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu, Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom i Bijeljini. Krajem devetnaestog stoljeća počela je da djeluje domaća proizvodnja narodnih nošnji. 

Tkanine su se uvozile u Bosnu i sa Istoka, i sa Zapada. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha.

Dolaskom Turske u naše krajeve, stigli su na naše područje i novi raznobojni materijali, od kojih se proizvodila odjeća za građanski i feudalni stalež.

Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nošnjama bile su takozvana "aladža" i "šamaladža"- pamučni ili svileni prugasti tkani materijali, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najviše izrađivane ženske ječerme ili đečerme kratke ili raznobojne duge anterije. 

Dinarske nošnje bile su najrasprostranjenije. Proizvođene su na prostoru zapadne Bosne, te u Istočnoj  Bosni, sve do Travnika i Prozor/ Rame. 

Srednjobosanske nošnje su šivene u dolini rijeke Bosne, od njenog izvora kod Sarajeva, i dalje - sve do Maglaja, Majevice i do rijeke Drine, koja čini istočnu granicu; na zapadnoj strani, lijevo od rijeke Bosne, ove se nošnje pružaju dolinom Lašve do Travnika, zahvatajući cijeli prostor između Lašve i rijeke Vrbasa, odnosno predjele oko Bugojna i Vakufa Gornjeg i Donjeg, a zatim dalje prema Fojnici i dolinom Lepenice, sve do granice prema Hercegovini, odnosno do Ivan planine. Južno od Sarajeva ove se nošnje protežu na planine Bjelašnicu, Treskavicu i Jahorinu i izbijaju na Drinu kod Goražda. I u ovoj širokoj oblasti nailazimo na brojne varijante srpskih i hrvatskih nošnji, dok su nasuprot njima bošnjačke - muslimanske ujednačene, kao i u dinarskim nošnjama.

Posavske narodne nošnje rasprostranjene su u pojasu duž desne obale rijeke Save, kao i donjem toku rijeke Une. U unutrašnjosti Bosne ove nošnje pojavljuju se, negdje manje, negdje više, do ogranaka visokih planina. Tu spadaju nošnje iz oblasti Knešpolja, Timara, Lijevča polja, Dervente, pa na jug do ogranaka planine Borje, zahvatajući okolinu Teslića, Tešnja i Doboja. Na desnoj strani Bosne tu spadaju nošnje iz okoline Modriče, Bosanskog Šamca, Brčkog, Gradačca, pa sve do Semberije.

Najzad, u gradskim nošnjama, kod sva tri naroda, zapaža se jak orijentalni uticaj, kako u krojevima tako i u izboru materijala.  Materijali su mahom uvezeni sa istoka, a takođe i sa Zapada, mahom iz Venecije. 

Sačuvane građanske nošnje s kraja 19. stoljeća pokazuju da se ženska nošnja sastojala iz košulje od tankog pamučnog ili svilenog "beza", sa dubokim izrezom na prsima.; uz nju su se nosile i gaće od istog ili debljeg platna. Na gornjem dijelu tijela, preko košulje, nosili su se: fermeni - vrsta jeleka bez rukava. Udate žene oblačile su preko košulje i anteriju, vrstu duge haljine od somota ili svile, sa bogatim zlatovezom i zlatnim ukrasnim trakama.

                     

 

Početkom dvadesetog stoljeća počinje upotreba novih fabričkih materijala i novih krojeva.

Imućniji ljudi nosili su dijelove odjeće od crne čohe, vezene crnim gajtanima. To su ferman, džemadan, ječerma i koparan, a takođe i čakšire, jako nabrane u struku i pozadi. Sve ove elemente naročito su prihvatili Bošnjaci srednje i istočne Bosne. Kožni pojas "bensilah" je karakterističan za sve srednjobosanske nošnje i nalazi se kod svih etničkih grupa.

 Narodne nošnje iz kućne radionice prisutne su u mnogim kulturno-umjetničkim društvima i folklornim sekcijama širom naše zemlje i svijeta. Sretni su i zadovoljni što, izrađujući narodne nošnje za potrebe mladih u folkloru pomažu i u očuvanju bogate kulturne baštine BiH. Izrađuju se starinski odjevni predmeti, od čakšira, dimija, čevkena, fesova, do gunjeva. 

 

 

  

 

Draga dječice, okupljena oko Tima ABC Djeca, kao dugogodišnji putopisac i novinar obišao sam na stotine kulturno-umjetničkih društava i napravio oko sedamsto audio zapisa za potrebe serijala pod imenom “Vrijeme, ljudi, običaji”, koji je objavio Federalni radio iz Sarajeva. Svi ti materijali su i dan - danas na raspolaganju našoj domovini i oni čuvaju bogatu tradiciju naših predaka. Među brojnim pričama našla se i ona iz Čikaga, gdje godinama uspješno djeluje Kulturno-umjetničkogo društvo “Bosna”.

Za te dobre amatere donio sam 2003. godine iz Sarajeva dovoljno odjeće i obuće, koju je poručio vođa tog tima, rodom iz Sarajeva. Gledao sam u Islamskom centru u Nortbruku njihov nezaboravni program i uživao u njihovim igrama.  

 

Nevjerovatno je, dragi naši mališani, sa koliko ljubavi i poštovanja su bosansko – hercegovački mladići i djevojke, koji čine temelj svih kulturno-umjetničkih društava, pristupali tim društvima i sa kakvom strašću su igrali, pjevali i njegovali tradiciju svojih očeva i majki.  Među pomenutih sedamsto polusatnih priča o kulturno-amaterskom amaterizmu, ja posebno pamtim Kulturno - umjetničko društvo “Izvor” iz Usore kod Tuzle. A evo i zašto. Vođa tog društva i moj veliki prijatelj Ivo Topalović je, prije petnaestak godina, sa amaterima iz cijelog svijeta, organizovao skup u Budimpešti, u Mađarskoj, koji su tada napravili ogromno kolo sa pet hiljada učesnika i “ušli su u Ginisovu knjigu rekorda”!

Zato bih volio da se i vi zainteresirate za neko kulturno – umjetničko društvo, u mjestu vašeg življenja i da uživate u narodnim nošnjama, pjesmama i igrama vaših predaka.

Ova prelijepa djevojka i moja malenkost mašemo vam izvezenim maramicama iz Sarajeva, u kojima su pomiješane naše suze radosnice, ali i poneka žalosnica, što smo vas toliko poželjeli vidjeti!!!!