NOVOJ GODINI U SUSRET

KORONA OŽIVJELA „PRSTEN“

Zbog pandemije korona virusa Sarajka Lejla je prošle godine, sa roditeljima, zamalo prespavala cijelu najluđu noć.

Poput sve djece u svijetu, pandemijska nervoza se ušunjala i u njihov dom. 

Satima su stajali pored prozora zagledani u čarobni snijeg, koji je neprestano padao po njihovom kvartu, po gradu i okolini. 

Sumorne i puste ulice. Tek tu i tamo poneki zalutali šetač. I to je sve! 

Nedostaje raznobojni novogodišnji nakit - lampice, zvončići, kao simboli radosti, šišarike, kao simbol materinstva, jelke, orasi i drugo voće i raznorazne novogodišnje svjetiljke i jelenje kočije iz bajki, prepune poklona  i u njima njegovo veličanstvo - Djeda Mraz! 

- Dođi Lejla da ti nešto pokažem. Vjerujem da će te zabaviti, pozva u neko doba otac svoju jedinicu – ljubimicu, sa njenih sobnih vrata. Ispruži otac obje ruke prema njoj i zagrli je.

- Draga kćeri, ne budi tužna! Ova kuga, zvana korona, bacila je u očaj sve ljude. Moramo biti strpljivi i izdržati ovo vrijeme iskušenja! Znam da i tebe, kao i svu djecu svijeta, do ludila dovode ove maske. Ali, i one će biti i proći. Sad - zasad ih moramo nositi preko lica, nema nam druge, sliježe ramenima otac.

- Pred nama je Nova godina, babi. Kako ćemo i šta ćemo? – pita Lejla oca?

- Nova 2022.godina će tiho proći kroz ovo naše vrijeme i kroz našu kuću, odgovara joj otac. Na vidiku još nema pouzdanih izgleda da će korona proći uskoro. Shvati to i prihvati, zajedno sa nama.

I znaj - biće novih godina, biće. 

Molimo te majka i tvoj babi: strpi se! Imam za tebe jednu dobru vijest: hajdemo u narednim trenucima pokušati zabaviti sami sebe i pobjeći, makar i na trenutak, od realnosti koja nas okružuje. Vratimo se, zašto ne, u mamino i moje djetinjstvo i  ispričajmo ti čega smo se mi, kad smo bili mali, sve igrali. I kako smo obilježavali nove godine.

Da i ti nešto od toga zapamtiš, Lejla draga! 

Vjeruj, kćeri, da je i naše  odrastanje bilo zanimljivo. U selu se često birao najbolji kosac, žetelica, orač, tkalja, vezilja ili pletilja. Dječiji rekviziti bili su kamenčći, drveni štapovi i štapići, krpene lopte, štrikovi, maramice. Večeras ćemo ti ja i majka ispričati sve što smo zapamtili o igrama sa kamenčićima i igri „prstena“. I vidjećeš da je moja i mamina  generacija izdržala!

-Au, zahvalna sam ti, babi na tvojim misterioznim najavama. A, moram ti priznati: dosadilo mi je, vala, i ovo moje buljenje s' prozora na ulicu, kao i u laptop i televiziju, znatiželjno mu odgovori Lejla. 

Mama mi je pričala da su se, u njenim vremenima odrastanja, djevojčice najčešće igrale „škole“ ili su pravile lutke. A, i ti mi najavljuješ kamenčiće, kao jednu od igračaka vašeg djetinjstva...Jedva čekam da čujem od tebe babi kako su se igrala djeca tvog vremena sa kamenčićima,  a potom i sa „prstenom“, radoznalo će njihova mezimica!

- Hajdemo, drago dijete, utrapajmo zajedno u to vrijeme hudo. Moja generacija je imala malo, ali je i time bila sretna. Sjećam se, kao da je bilo jučer, kada smo mi dječaci otišli na jedan kamenjar i dugo, dugo tragali za što okruglijim kamenčićima, veličine lješnika.

Svakome od nas trebalo je pet komada tako lijepih kamenčća. Prvi igrač bi bacio u vis prvi kamenčić i hvatao prvo jedan po jedan, a onda bacao i hvatao dva po dva i, najzad,  tri po jedan kamenčić. Kome to uspije - on je bio pobjednik.

Meni je u najljepšem sjećanju ostala igra „prstena“.  Ukratko ću ti pokušati da dočaram tu igru, koja i danas živi i u našoj domovini, od Dervente, na sjeveru, do Prozora na jugu! 

Ovako, dijete drago...Igra prstena ili igra „konja“ ili poklape, odvijala se tokom zime, kada su noći duge. Zamišljena je tako da se prvo nađu vunene čarape ili kape, pod koje se skrivao prsten. Okolo bi sjedili igrači, a iza njih posmatrači. Jedan bi igrač uzimao prsten među prste  i pokrivao bi ga čarapom ili kapom. U jednoj od njih bi ga pohranio, lagano izvlačeći ruku ispod svih naslaganih kapa ili čarapa. Na drugoj grupi igrača je bila obaveza da pogađaju ispod koje kape, odnosno čarape, se krije prsten.

-A, nejasno mi je babi  kako ste na kraju dobivali pobjednika? – prekida Lejla oca?   

- Vrlo jednostavno, veli otac. Ako, otkrivajući četiri kape ili čarape,  protivnički igrač pogodi gdje se nalazi prsten, taj igrač je ujedno i pobjednik! A ako pod četiri čarape ili kape ne bude prstena, onda je pobjednik ona ekipa, koja je skrivala prsten! 

Dobar igrač morao je biti istodobno dobar glumac, čovjek koji je i mimikom dolazio do rješenja. I, još samo da ti kažem da  je, recimo, pet kapa ili pet čarapa, donosilo dvanaest bodova, šest deset, a sedam kapa ili čarapa osam bodova.

Zamoliću mamu da donese naša tri para vunenih čarapa, koji se godinama izležavaju u našem ormaru, da na licu mjesta odigramo nas troje tu igru... 

Hvala mami na trudu. Pazi Lejla, pred nama se nalazi šest vunenih čarapa. Ja ću, kao prstendžija,  sada, sakriti  prsten na taj način što ću zavući desnu šaku u svaku od čarapa. Tvoje je samo da me gledaš u oči i ruke i da skontaš u kojoj sam čarapi ostavio mamim prsten. 

-Au, to mi se sviđa, babi. Već mi je zanimljivo!

Otac je lagano podizao gornji dio čarape, stavljao šaku ispod i zavaravao Lejlu i suprugu, koje su mu gledale u oči i ruke. I tako, bez žurbe, u svaku čarapu je stavio šaku, pogledao u kćerku i nasmiješio se.

-Samo u jednoj čarapi može se naći prsten, rekao je otac ! Lejla i mama imaju pravo da zavire u svih šest čarapa.

Priprema! Pozor! Sad!

Kreni, Lejla, reče otac. 

Lejla je  dugo razmišljala i onda uprla prstom u treću i petu čarapu po redu.

Prvo je otvorila  treću čarapu, ali ne bi prstena. A onda je dugo zavirivala i konačno, nakon nekoliko minuta, udarala je dlanom o dlan i počela lagano podizati gornji dio čarape. Najednom, iz čarape je zasijao mamin prsten! Kakva je to bila radost! Majka i otac poljubili su Lejlu i čestitali joj, a ona je rekla: 

- Hvala na čestitkama! Odmah sam zavoljela ovu igru. Igraćemo cijelu noć i čekati Novu 2022, radosno će Lejla.

- Prvi put gledaš jednu zanimljivu igru koja se u mom rodnom gradu Prozor/Rami, u Hercegovini, pretvorila u jednu od najdražih igara, koja se odvijaju do dugo u noć, kazao joj je otac! Dakle, igra se zove „Prsten“ i svake godine, sve više mladih dolazi na ovu zanimljivu priredbu. Lokalni hotel je uvijek krcat! Pobjednici dobijaju velike nagrade!

- To je mnogo dobro, babi. A, hoćeš li me odvesti iduće godine u Prozor, da to čudo od igre vidim svojim očima, pitala ga je kćerka? 

- Kako da ne, mila moja, odgovori joj otac!

- Babi, pa to je nešto nezaboravno! Iduće godine te molim da odemo za novu godinu kod dede i nene i nekako nađemo što više pari vunenih čarapa, a da ja prva otkrivam gdje bi mogao biti prsten! Slažete li se vas dvoje, upita Lejla roditelje?

- Sa posebnim zadovoljstvom, kćeri, vele mati i otac. I ne zaboravi: mi stari ponekad znamo biti dosadni, ali, tvrdim ti da su stare igre, pa i ova sa prstenom, vrlo zanimljive. Ponekad bolje i od laptopa i drugih igračaka, veli Lejlin otac.

Sutradan, kada su ustali i još jednom jedni drugima čestitali Novu godinu, Lejla je već rovila po ormaru, u potrazi za ona tri para vunenih čarapa, koje im je majka stavila na raspolaganje!

Kada ih je našla, Lejla je pritegla tu pletenu igračku uz  prsa. Isto kao što su vunene čarape ili kape grlili nekad davno, njena majka i otac, koji su tada imali njene godine i bili vatreni igrači u igri  „prstena“ , na posijelima u duge zimske večeri ili za novu godinu!

Majka i otac gledali su s radošću u svoju jedinicu Lejlu, koja je najednom vratila osmjeh na svoje lice.  Kao da je ledeni sjeverac saprao s njenog lica nagomilanu sjetu i udahnuo u njenu dušu toplinu.

Prvog dana Nove godine Lejla je bila potpuno drugačija!

Nakon novogodišnjeg raznovrsnog doručka, iznenada je rekla majci i ocu: Kako bi bilo, dragi moji, da sada odigramo jednu „žmiru“ ! 

- Babi, budi kao što si uvijek bio džentlmen: I žmiri prvi! 

- Važi, kćeri, reče otac i prekri lice s obje šake i prisloni ga na firižideru. Poče odbrojavati : Jedan, dva, tri....I tako, sve do broja trideset. Mama prva potrča prema hodniku, a Lejla se sakri u ormar.

- Pus spas! Ko se nije sakrio – magarac bio, završi otac brojanje i krenu u potragu za svojim voljenim, lanetom i srnom. 

Uđe u Lejlinu  sobu, razgleda po njoj i reče:

- Ovdje nema nikoga. Krenuo je dalje. Otvorio je potom vrata na ormaru i ugleda Lejline prstiće kako izviruju  iz mraka, ali se „pravio“ da ih nije vidio. I dok je otac izviđao dnevni boravak, Lejla je lagano odškrinula vrata na ormaru i na prstima pretrčala do frižidera i „spasila“ se. Izgledala je veselo! Kao da je zaboravila na koronu! Otac je nastavio „potjeru“ za mamom i bez većih problema našao je skrivenu na balkonu i prijavio njeno „žmirenje“...

Ako vam se, dragi čitaoče, iz bilo kojeg razloga, ne svidi novogodišnje slavlje, potražite u blizini desetak pari vunenih čarapa i veselite se igrajući „prstena“. Junakinji naše priče Lejli obećali su roditelji da će Novu 2023. dočekati u Prozoru, gdje žive njeni djed i nena.

Već ih je nazvala telefonom i rekla im: 

- Najdraži moji, dedo i neno, trebaće mi za narednu Novu 2023. godinu desetak pari novoopletenih  vunenih čarapa ili isto toliko kapa! Pa vi bogme izaberite. I pripremite desetak rodica i rođaka, koji će činiti  naš tim za prvi susret najboljih prstendžija u rodnom gradu Prozor/Rami! 

Kakva će to zabava biti, dragi naši!

Sretna vam Nova Novcata 2022, draga djeco, okupljena u i oko Tima ABC DJECA!