ČOVJEČIJA RIBICA I PAS TORNJAK
Kada je mali Adis izrastao u dječaka, otac mu je donio mladunče psa tornjaka i kazao mu da ga treba čuvati “kao oči u glavi“ jer, kazao je njegov otac - “kad poraste još koji centimetar, taj psić biće svima od velike koristi, jer će čuvati stoku, ali i čobane, od zlih medvjeda i vukova”.
“I to mnogo, mnogo bolje od običnih čuvara stoke”, naglasio je otac sinu!
Godinu dana kasnije, zalutao Adis sa stadom ovaca u jednu duboku šumu. Vreli sunčevi zraci probijali su se kroz vršike jela, smrča i borova. Žeđ je i jedne i druge i treće – i čobanina i ovce i psa tornjaka - izbezumila i izsušila njihova grla. Onako malaksali, teturali su svi kroz gustu šumu.
Adis je legao pod jednu veliku omoriku, a njegov pas tornjak je trčkarao tamo – ovamo, poigravajući se sa ovcama. A onda je naglo zastao i počeo da cvili!
U prvi mah Adis je pomislio da je njegov pas nagazio na zmiju, pa ustade i potrča prema njemu. Njegov pas tornjak se okrenuo prema svom gazdi, a potom se okrenuo prema jednom brdašcu, vrteći repom, kao da je želio da mu nešto lijepo kaže.
Najednom, pred Adisovim očima je zaigrala nestvarna slika: u gustoj šumi ugledao je - izvor vode, koja je uvirala metar - dva od samog izvorišta!
Vrisnuo je od radosti, a presretan je bio i njegov pas tornjak, koji je od sreće zavijao nad hladnim izvorištem.
A onda su njih obojica pali na koljena i dugo, dugo pili ledenu vodu.
Poskakivali su potom obojica oko vrela, a onda je tornjak, kao veslom, počeo šapom da zamahuje po površini ledene vode.
U jednom trenu, naglo je zastao i počeo da laje. Adis je pritrčao da vidi o čemu se zapravo radi. Pas je šapom počeo da šara po površini vrela i kao da je pokušavao da objasni Adisu da je vidio nešto čudno na dnu izvorišta. Pa je opet nastavio da cvili i laje i sumanuto šapom muti po površini izvora.
Prišao je i Adis bliže izvoru i – imao je šta i vidjeti: na dnu izvorišta, vidio je nešto nalik neobičnoj ribi!
-Nije valjda ona… pomislio je u sebi Adis.
Slučaj je htio da su tih dana, u Adisovom razredu, učili lekciju o čovječijoj ribici, a učiteljica Nela se potrudila, i prilikom posjete rodnom kraju, donijela iz okoline Kiseljaka kod Sarajeva, živu čovječiju ribicu i pokazala djeci kako ona ustvari izgleda!
Adis je začuđeno gledao u prizor na dnu vrela.
I dok se on iščuđavao nad onim što je video, pas tornjak je, onako osvježen, počeo da optrčava stado i tjera ovce prema izvorištu, pa kada su i one okusile vodu, počele su horski blejati od radosti, tako da je cijelo stado dugo pilo i slavilo vodu.
Adis se još jednom nadnio nad izvorište i počeo glasno gunđati:
-Zar ovdje, u sred šume, izvor i zar baš u tom izvorištu i čovječija ribica?! Bože, šta sve neću vidjeti?!
Potom je zasukao rukav na desnoj ruci i gurnuo je prema dnu izvora i uhvatio u ruku čovječiju ribicu! Izvadio je flašu iz ranca i ubacio je u nju.
Predveče, vraćajući se sa stadom kući, sustizao je Adis druga stada i njihove čobane i svakoga od njih je obavijestio o čudu zvanom izvor vode u sred šume, ali nikome nije kazao ni riječ o čudnom ulovu!
Objasnio im je samo gdje se, zapravo, nalazi vrelo, tako da su sutradan svi čobani usmjerili stado prema vrelu, idući za Adisovim stadom.
Bila je to nezaboravna slika: šuma je bila prepuna bijelih stada i šarenih kerova. Ovce su se gurale oko izvora i pile vodu, kao da je napitak koka kola, a ne obična ledena voda. Zbunjen i radoznao bio je i Adisov tornjak, koji je trčkarao od psa, do psa, i umiljavao im se.
Nakon dužeg predaha sva stada, osim Adisovog, nastavila su put kroz šumu. Njegovo stado je mudro nastavilo da se vrti oko izvora, pasući svježu travu.
Adis je danima mijenjao vodu u flaši sa čovječijom ribicom, skrivajući od oca i majke istinu o ulovu. Nekoliko dana kasnije, počela je nova školska godina i Adis je u jednoj omanjoj staklenoj flašici ponio u školu i čovječiju ribicu, koju je predao učiteljici Neli, koja mu se zahvalila na poklonu.
Priča o čovječijoj ribici je polahko padala u zaborav. Domalo, pao je prvi snijeg i stada ovaca su se preselila iz torova u staje i soldrme, kako su seljaci zvali ovčija staništa i boravišta. U njima su ovce provele dugu i ledenu zimu.
Ispred ulaznih stajskih vrata Adisov otac je napravio kućicu za psa tornjaka, u koju je Adis svakodnevno ulazio, bez kucanja na vrata i danima se prikradao svom dragom psu tornjaku i satima se hrvao sa svojim psom, a zatim ga mazio i udarao mu čvoke.
Tih zimskih dana pas tornjak je i sam često izlazio iz svoje kućice i satima šutke razgledao po šumovitom bosanskom brdu, čiji su se vrhovi utapali u maglovito nebo. Tek povremeno zavijao je, okrenut licem prema planini, gdje se nalazi izvor! Kao da je svojim lavežom htio zastrašiti vukove i medvjede i rastjerati ih od izvora, koji nisu otkrili oni – nego upravo Adisov pas tornjak!
U tim trenucima je i sam Adis, na svoj način, glasno oponašao psa tornjaka i zavijao, kao i on, sa istom namjerom: da pomogne psu tornjaku da galamom i vriskom rastjeraju medvjede i vukove i odbiju ih od izvorišta i tako sačuvaju čistu i pitku planinsku vodu, u kojoj se, ko zna kada i ko zna kako, jednog dana obrela i čovječija ribica, koja je na kraju završla u školskoj zbornici, kod učiteljice Nele.
oOo
Draga dječice, čuli ste našu priču, koju je vašem reporteru ispričao njegov otac, a on je prenio vama, djeci okupljenoj u i oko projekta ABC Djeca.
Zato ćemo vam u nastavku ispričati i ono što znamo i što smo naučili o bosanskim autohtonim biljnim i životinjskim vrstama, koje krase historiju Bosne i Heregovine, ali i našu sadašnjost i budućnost!
Mnogi bi ljudi na ovom svijetu dali tovar zlatnika samo da imaju to što mi imamo!
Pitate se vjerovatno šta su to autohtone vrste, kako inače oslovljavamo, recimo - čovječiju ribicu i psa tornjaka, o kojima smo vam pričali danas?
Autohtono znači samoniklo, samorodno, urođeno, starosjedilačko ili ono, što od davnina živi u našem kraju i u našoj domovini.
Među brojnim bosanskohercegovačkim autohtonim životinjskim vrstama su i čovječija ribica i pas tornjak.
Čovječija ribica je vodozemac iz porodice glavašica i jedini predstavnik roda zvanog Proteus. Bezbojna je i može se naći u podzemnim vodama, na području Bosne i Hercegovine. Živi duboko pod zemljom, na ulazima u špilje. Davno je dokazano da su mala riblja stvorenja, zvana čovječije ribice, stoljećima ranije, doselila u naše rijeke!
Jednom došle – za sva vremena ostale!
Pošto čovječija ribica živi mahom vrlo duboko pod zemljom, ali i blizu ulaza u špilje, ova, koju smo našli na izvoru, u planininama se nađe samo za vrijeme jakih kiša, kad je bujice izbace na svjetlo dana. Naučnici tvrde da je to za njih obično kraj života, mada je ova naša preživjela!
Bosansko-hercegovački naučni stučnjaci tvrde da čovječju ribicu možemo, ipak, pronaći i u podzemnim vodama, gdje su stalne temperature. Važno joj je da je voda bogata kisikom, a od temperatura najviše joj odgovara ona od šest, do dvanaest stepeni Celzijusa.
Na površini se nađe jedino u izrazito kišnom periodu godine, kad je bujice naglo izbace iz vode. U tom slučaju, kako rekosmo, samo rijetke mogu preživjeti. Čovječja ribica je Zakonom o zaštiti prirode na našim prostorima strogo zaštićena vrsta!
U oba ova slučaja – i kada je riječ o psu tornjaku i čovječijoj ribici - riječ je o endemičnim, lokalnim vrstama.
Pasmina psa tornjaka, sa svojom dugom, raskošnom dlakom i blagom naravi, ne ostavlja nikoga od nas ravnodušnim. To je planinski ovčarski pas, koji je stoljećima služio čovjeku u odbrani stada od vukova i medvjeda. Lik psa tornjaka osmjehivao se stoljećima sa bosanskih stećaka, a na jednom od njih, u Kalinoviku, u našoj zemlji, uklesana je godina hiljadu i petstota!
Očito, u našoj domovini su i čovječija ribica i pas tornjak, zapravo – naše komšije i sustanari!
Pse tornjake odgajaju mnogi seljaci i gorštaci u Bosni i Hercegovini. Neki godinama grade farme i svoj životni prostor dijele sa psima tornjacima. Psi su mirni i vrlo poslušni. Drage životinje i na djelu dokazani najveći prijatelji čovjekovi!
Naučna i DNK istraživanja su dokazala da je tornjak isključivo bosanskohercegovačka autohtona pasmina, koja je nekada davno doselila na ove prostore, na kojima je ostala za sva vremena.
U rijetkim prilikama, kao, recimo, kada čovjek nasrne na psa tornjaka, on može da uzvrati ugrizom, ali rijetko kada prvi napada čovjeka. Tornjak je visok od šezdeset do sedamdeset pet centimetara, a dlaka mu je raznobojna, iako je pretežno bijela i srednje dugačka, osim na repu, koji je obrastao dugom, gustom dlakom.
Brzo rastu i dosegnu težinu od četrdeset do šezdeset kilograma.
Za razliku od drugih ovčarskih pasa, koji će zadaviti napadača na ovce, tornjak samo opominje lavežom, nerijetko blagim ugrizom. Zanimljivo je da je prije deceniju i po u vezirskom gradu Travniku, postavljen spomenik tornjaku!
Učinio je to Kinološki klub "Tornjak" iz Travnika!
Postoji nekoliko teorija o postanku ove autohtone pasmine. Pretpostavlja se da su nastali kao čuvari "blaga", odnosno stada, a težilo se ka tome da budu bijeli, kako bi se vidjeli u mraku. Tačno vrijeme njihovog postanka nije utvrđeno. Prema naučnim istraživanjima, skoro je nesporno da njegov predak potiče sa područja današnjeg Irana.
Nekom drugom prilikom predstavićemo vam, draga dječice, još neke zanimljive autohtone biljne i životinjske vrste.
