Malo je zemalja na planeti Zemlji, koje su po ljepoti ravne ovoj našoj pradjedovini, koju žarko ljubimo. Naprosto, ne zna se šta je ljepše i po ljudski život zdravije. Netaknuta priroda ili nepregledne livade i planine, “obučene” u zelene odore, brojne čiste i pitke rijeke, potoci i jezera, duge i široke, plodne i rodne njive, zasijane pšenicom, ječmom, zobim, ražim, kukuruzom, krompirom, heljdom i brojnim drugim ukusnim povrtlarskim i voćnim kulturama.
U svom tom sveopštem Božijem davanju ljepota i darova, kojima se ne nazire kraj, poput brojnih prirodnih akvarela i portreta, izdžikljalih iz glava darovitih slikara, rasutih iz svekolike mašte znalaca, kao da nam namiguju prelijepi krajolici i šume i hitri potoci, koji uviru u Livanjsko polje i u tamošnje duboke kratere i vrtače.
Posvuda se ori pjesma livanjskih kosaca, sa tek otkovanim oštrim kosama i žeteoca i žeteljki sa britkim srpovima, kojima obaraju zlaćane otkose žita od kojeg se živi. Ori se poj ptica sa strništa, koje sakupljaju zrnevlje i nose ga u brojna gnijezda ptičja, livanjska. Vri život i odasvud nadire.
Hodeći zemljom Bosnom, obresmo se službeno u Livnu, nekad zvanom Hlivno i Hlijeno.
Ovaj gradić leži na 724 metara nadmorske visine, na nepreglednom Livanjskom polju i u podnožju brda Bašajkovac, ispod kojeg izvire i krška rijeka Bistrica. Livanjski kraj je poznat po čuvenom siru livanjskom, ali i po tome što je to jedno od najvećih iseljeničkih naselja na svijetu!
Ovoga puta, na put nismo krenuli zbog čuvenog sira livanjskog, niti zbog planina Cincar, Dinara, Kamešnica ili Tušnica, niti zbog rijeka i rječica ili zbog Buškog jezera.
Krenuli smo zbog nadaleko poznate livanjske ergele konja!
Ova prelijepa stvorenja obitavaju gore, u brdma livanjskim. Zovu ih divlji, a ja bih se kladio za velike novce da su oni, zapravo, čak više pitomi, nego li divlji!
Dugo smo se pripremali za ovaj put snimatelj Jasminko i moja malenkost. Znali smo od ranije da, desetak kilometara prije južnih livanjskih kapija - idući iz pravca Kupresa i Bugojna - treba skrenuti desno i ispentrati se na visoravan zanimljivog imena Kruzi, tu,nadomak planinskih vrhova Koričina i Borova glava.
Dugo smo se raspitivali kod žitelja tog kraja, kako bi najlakše i najbrže mogli pronaći ergelu tih dragih životinja, a oni su, kao dobri domaćini, upirali prstom gore u brda, zaklanjajući oči od snažnih sunčevih zraka, koje su se probijale iza visoravni čudnog naziva - Kruzi.
Nastavili smo potom pentranje ladom “niva” u visine livanjske. Vozač Mido upalio je onu državnu limuzinu i sa dosta bora i znoja na čelu, počeo se hrvati sa mašinom i uskim makadamskim putem i na jedvite jade savlađujući pomahnitalo vozilo, koje je poskakivalo po izlokanom puteljku i gazilo brojne rupe, pune ustajale kišnice.
Prolazili smo kroz kamene usjeke, zastajkivali i razgledali.
Vozač je je kroz maglovitu šoferšajbnu zabrinuto osmatrao rupčage na izlokanom putu, jednom rukom čvrsto držeći volan, a drugom brišući oznojeno čelo i lice.
Pred naš polazak Livnjak Jozo nam se požalio kako pola stoljeća nije postojala organizirana ljudska briga države za ta draga i posebna stvorenja, koja su se brinula o sebi i vlastitoj ispaši i teknetima sa vodom. Izdvojio je planinarsko ekološko društvo Borova Glava i općinu Livno, koji su pomagali u granicama vlastitih mogućnosti.
-I niko više, zuje mi u uhu Jozine jutrošnje riječi.
Prema podacima, koje smo dobili od livanjskog vrlog općinara Mate, zadnji put kada su prebrojavali divlje konje – a bilo je to 2018. godine - nabrojali su ih navodno, slovom i brojem, čak osam stotina! I još nam reče drug Mato da su od 2013. godine livanjski divlji konji zaštićeni i zakonom!
-Kakva fajda, moj Mato, velim mu kad se i dalje konji brinu sami o sebi. I niko više.
Mato samo sleže ramenima.
Helem, napokon nekako izađosmo na vrh visoravni Kruzi. Dočeka nas nestvaran prizor, kakav se može vidjeti samo u western filmovima: na sve strane, u grupama, divlji konji pasli su sočnu travu planinsku. A onda se okrenuo jedan od njih, nama najbližih, i potrčao prema nama. U prvi mah vozač Mido je potrčao prema našem vozilu, a za njim sam se stuštio i ja, da bi nas snimatelj Zambi zaustavio objema rukama, rekavši nam:
“ Ama,neće vam ništa. Samo stanite i polahko spustite ruke na njihovu prelijepu grivu i timarite ih”!
I tako i bi. Prišlo nam je krdo divljih konja i počeli su lizati naše ispružene ruke. Milovali smo ih po sapima i vratovima i divili se tim prelijepim stvorenjima.
Pričao nam je pred jutrošnji polazak na brdo i visoravan Kruzi starina iz obližnjeg sela Stipe kako na obroncima planine Cincar, između Livna i Kupresa, nekoliko stotina divljih konja živi pod otvorenim nebom ! Ovakav prirodni fenomen ne može se vidjeti više nigdje na Starom kontinentu, kazao nam je Stipe.
Sadašnji divlji konji livanjski su zapravo potomci konja, koji su, pod pritiskom traktora i drugih mašina, bježali u brda sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, mada su stariji Livnjaci pojašnjavali da su se i mnogo godina ranije, na Cincaru i drugim planinama, često viđali divlji konji.
Posljednjih decenija livanjski divlji konji bili su često na meti krivolovaca, koji su, navodno, dolazili iz Francuske, Italije i drugih zemalja, te da su vlasnici lovačkih i borbenih pasa prehranjivani upravo - konjskim mesom. Pominjani su i italijanski mesari, koji su, navodno, krijumčarili ubijene konje, čije meso je završavalo u italijanskim kobasicama.
Gledam u oči prelijepog alata na Kruzima. I učini mi se, u jednom trenutku, kao da mi one hoće u povjerenju da nešto kažu, a onda, potpuno neočekivano, njisnu tako snažno, da sam od straha ponovno posrnuo.
I danas ja vidim njegove crne oči koje su me - učinilo mi se - željele nešto upitati…
Razmišljam o osamstotom alatu, jedinom kojeg upravo gledam…On je jedini od onih osamsto divljih konja, kojeg sam uspio upoznati tog ljetnog prijepodneva, dok su mi glavom zujale riječi mještanina Stipe, koji mi je jutros tugaljivo zborio da velika opasnost za livanjske divlje konje predstavljaju putevi i kamioni.
Tokom snježnih oluja preživjele vlati trave prekrije snijeg na visoravni Kruzi, pa divlji konji, u potrazi za hranom, silaze odozgo, sa planina u Livanjsko polje, i na tom svom putu mnogi od njih završavaju svoju životnu odiseju pod točkovima velikih kamiona i pospanih vozača.
Tračak nade divljim konjima dali su ljubitelji divljih konja, koji su konačno odlučili da pokrenu peticiju, kojom su zatražili od općina Livno,Tomislav grad i Kupres da ozakone zaštitu divljih konja. Peticiju je potpisao veći broj građana ovog kantona, ali i Bosne i Hercegovine i više zemalja.
Nekoliko mjeseci kasnije, nazvao sam Stipu i pitao ga šta bi od te inicijatve, a on mi, kroz smijeh odgovara kako općinske vlasti nisu još riješile ovaj problem, tako da su livanjski divlji konji i dalje – ničiji!
A time i njihove višestoljetne patnje.
Reče mi još Stipe kako se u posljednje vrijeme zagovara osnivanje rendžerske službe i povećanje broja volontera iz nevladinog sektora, koji bi pomogli u brizi o ovim prelijepim životinjama.
- A kada će se to desiti i da li će se uopće desiti, ne bih ti umio kazati, odgovara mi Stipe.
Dotle, divlji konji će ginuti po putevima i biti žive mete za vukove i medvjede na okolnim planinama, na kojima još uvijek žive stotine divljih konja.
Sutradan nazva me majstor Mato, općinski referent za divlje konje, koji mi, kroz smijeh, takođe veli kako se godinama počne priča o zbrinjavanju divljih konja, dok su još gosti tu, a čim gosti zamaknu iza brda, birokratija to zaboravi.
I još mi veli: “Ne zaboravite gospodine da samo kod nas, ovdje u Livnu, i još jedino, u Mongoliji i Islandu, možete vidjeti ovolika krda divljih konja. Razlika između njih i nas je drastična: život i prehrana ovih prelijepih stvorenja osigurani su jedino kod tih drugih. Znaš ti nas ?!”
