Ni sam ne znam kad se prije zazelenješe polja i planine zavičajne! Zakašnjela zima dugo se rakolila, pa se čak, u nekoliko navrata, utrapala i u proljeće dvije hiljade i dvadeset i prvo,opirući se sve toplijem suncu, koje je s nebeske pučine prosipalo vrelinu po zelenoj zemaljskoj meraji.
Gotovo preko noći bašče i avlije su se počele povijati pod teretom žutih boja maslačka,koje već opsjedaju pčele i bumbarovi, u potrazi za cvjetnim prahom –polenom. Biće ove godine meda, nadaju se pčelari, koji su lani ostali bez najslađeg uroda.Raduju se i medvjedi, koji su već izašli iz svojih jazbina, u kojima su prespavali još jednu zimu. Većina njih su toliko izgladnjeli i toliko smršali, da ih čak i njihove supruge mečke teško prepoznaju među brojnim medama,koji se okupljaju na šumskim proplancima u potrazi za hranom. Mnogi obilaze i debela stabla, uzaludno tragajući za medom ili prevrću zemlju tražeći bumbareve, a i njihove ostave, u kojima obično oni odlažu preslatke medene grudvice polena.
Život se vraća i u šume,koje,nažalost, nismo pohodili odavno. Vjerujem da i većina vas,koji imate kućice za odmor na periferiji velikih gradova, sanjate dan kada ćete se ponovno početi okupljati na izletištima, u kućama vaših roditelja ili u vikendicama, na seoskim trgovima, na obalama hitrih rijeka, potoka i usnulih jezera, u baščama koje su okupirala jata ptica i raznih ovozemaljskih stvorenja, u potrazi za hranom i mirisnim cvjetovima, koji cvatu na sve strane.
U toj sveopštoj ptičjoj vrevi,koja ključa na sve strane, po ovom prirodnom ćilimu,ukrašenom bojama nadolazećeg maja, danima evo osluškujemo kad će se iz planina pjesmom oglasiti slavuji i prolomiti gora pod ljepotom njihovog umilnog poja.
Pričali su nam naši djedovi da su u njihova doba, davali muštuluk,odnosno poklon onome ko prvi čuje poj slavuja, tu njegovu čarobnu sonatu, kojoj nema ravne na zemaljskoj kugli!
Znaju to dobro i ptice stanarice, koje su i ovog proljeća požurile sa svojim nadpjevavanjem, dok se u planini još nije oglasio slavuj, biser među pticama,čije nas je maestralno pjevanje uvijek vraćalo u rano djetinjstvo,koje pamtimo baš po njihovojzanosnoj pjesmi. Pitao sam se još kao dijete ko,zapravo,piše slavujima pjesme i komponuje muziku, koja nam dođe kao mehlem na ranu, nakon svih tih sumornih jesenjih i zimskih dana i noći, u kojima smo sanjali upravo slavuje i slušali njihov umilni poj!
I dok slavuj „štima“ svoje instrumente i samo što nije zapjevao svoju prvu ovogodišnju pjesmu, sa starog hrasta, na sred sela, cvrkutom se nadvikuju sjenice, djetlići,vrapci, čavke,golubovi, svrake i ostali ptičji svijet. Nedostaje im još jedino sova ušara, koja bi ih rado rastjerala svojim strašnim stasom i još jezivijim glasom iz ogromnog hrastovog solitera, pravdajući to navodnimsovinim„policijskim satom“, u kojem je predviđeno i skoro obavezno spavanje svih ptica,životinja i armije insekata, koji su preplavili naše šume, bašče i seoske trgove. S tim, da se njihovi letovi nastavljaju ujutru,oko pet sati,kao, uostalom, i putevi za sve nas na zemaljskoj kugli.