Nevjerovatno, moj prvi komšija je - glavom i bradom - Meša Selimović. Baš tako - imenjak i prezimenjak jednog od najboljih bosanskohercegovačkih pisaca svih vremena.
Moj komšija Meša bio je sretan kada je pošao u prvi razred osnovne škole i kada mu je razrednica Mira, pred cijelim razredom, kazala kako je očarana time da u njenom „Prvom – dva“ razredu imaju imenjaka i prezimenjaka slavnog pisca Meše Selimovića.
I učenici, baš svi redom, bili su oduševljeni i dijelili su osmjehe sa Mešom mlađim, ma gdje da su ga sretali - u učionici, na hodniku, u WC-u, na ulici i u gradu.
Meši je isprva bilo drago pri svakom susretu sa djecom, ali je vremenom taj teret postajao sve teži i nepodonošljiviji.
A kada je napunio deset godina drugari su počeli voditi specijalni rat protiv slavnog školskog drugara. Članovi jedne grupe učenika,bkoju ćemo kasnije upoznati kroz ovu priču, dogovorili su se da iz biblioteke podignu svako od njih po jednu knjigu Meše Selimovića i da kod kuće nađu odlomak koji će pročitati kada budu testirali Mešu juniora.
Nekoliko dana kasnije učenici su, po dogovoru, došli malo ranije i okupili se oko Meše u školskom dvorištu, gdje će iščitavati odabrane odlomke iz Selimovićevih romana, a sićušni Meša će morati tačno da odgovara na pitanja svojih drugarica i drugova iz kojeg su romana pročitani odlomci.
- Slušajte, djeco prvi odlomak. Pažljivo slušaj i ti Meša i reci iz kojeg je romana. Krećemo...
- Jesi li prijatelj s tim čovjekom...
- Nisam. Jedva se poznajemo.
- Zašto se onda zauzimaš za njega...
- Zato što neće niko, zato što je sam,zato što je pošten, pročitao je Saša prvi odlomak, a potom se okrenuo prema Meši i upitao ga iz kojeg je romana ovaj dijalog...Meša se snebivao, dok su oko njega histerično poskakivali njegovi školski drugovi. I poneka drugarica.
- Ne znaš, zaključi Saša, a onda prozva drugara Damira, koji, kao iz topa, odgovori – iz romana Tvrđava, i još dodade - jadan ne bio Meša...
Meša je oborio glavu, dok su oko njega vrištali dječaci i djevojčice vičući iz sveg glasa...Ne zna, ne zna...
Onda je Mešina drugarica Nejra počela čitati sljedeći odlomak iz romana pisca velikana.
"Majka mi je ostavila sjećanje na tiho, predano trpljenje, jače od njene ljubavi. Ona je tražila i zauzimala malo mjesta u životu i htjela je da svakome pored nje bude lijepo i dobro. Ta želja da nikome ne učini zlo, proisticala je iz uvjerenja da čovjek nosi u sebi osjećanje pravde i nastojanje da bude čovječan; bez toga nije čovjek !"
Potom se i Nejra okrenula Meši i upitala ga iz koje je romana ovaj odlomak...
Mešin pogled preletio je preko lica okupljene djece, koja su i ovog puta vrištala, govoreći – ne zna, ne zna, a potom je između učenika poskočio Nino i odgovorio – ovaj roman se zove Krug, moj Meša, čuješ li - Krug...
Potom je ušutkao djecu vječiti galamdžija Rasim, koji je počeo sa čitanjem novog odlomka iz drugog Mešinog romana.
„Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih.
Mnogo više...
Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju.
Dobri ćute...“
Čuo si Meša. Koji je ovo roman...Hajde, hajde požuri junače i Mešin imenjače, sad će zvono za početak nastave.
I ovog puta dječak Meša je, onako blijed, samo slegnuo ramenima, a Rasim se pobjednički propeo na prste nogu i uzviknuo - Ostrvo, moj Meša, Ostrvo se zvao roman. ..Pa ljudi, ovaj Meša, za razliku od onog Selimovića, ništa ne zna, na što su se ostali počeli daviti u smijehu i vrisci.
-Joj, raja, pa ovaj Meša ništa ne zna, siktao je i Deni i počeo čitati odlomak iz četvrtog romana Meše Selimovića.
"Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi."
Deder, Meša, deder junače, reci znaš li iz kojeg je Mešinog romana ovaj odlomak, ha...
Meša je oborene glave, blijed i osramoćen, čekao pogodan trenutak kada će moći pobjeći glavom bez obzira iz ovog dječijeg obruča.
-Ljudi, pa on ne zna ni ovo...Ništa on ne zna, raja...Ovo ti je, nedorasli Meša, odlomak iz čuvenog romana Meše Selimovića Derviš i smrt.
Potom je Meša čuo glas svoje drugarice iz klupe Rade.
-Zar i ti,Rado, ponavljao je u sebi dok je ona čitala odlomak iz narednog Mešinog romana.
“Bože, kakve gluposti čovjek govori ponekad, nešto namjerno, nešto nesvjesno, osjećajući da mu trenutak prisnosti dopušta da ne bude oprezan prema sebi. Ali taj osjećaj vara, trenutak prisnosti je želja, drugi ga ne prihvata”, pročitala je Rada, a onda, kao i ostali drugari, okrenula se Meši i rekla mu.
- Gukni golube...Iz kojeg Mešinog romana je ovaj tekst koji sam pročitala...Ne čekajući Mešin odgovor, rekla je - iz romana Tišine, neznalico...
Ponovno se, poput oluje, nad školskim dvorištem, počelo prolamati tih nekoliko riječi, u kojima se ponižavao taj mali slatki dječak, imenjak i prezimenjak slavnog pisca.
Meša se pokušao probiti kroz obruč djece, zateturao je i stropoštao se na beton. I utonuo u dubine nesvjestice.
Probudila ga je hladna voda kojom ga je podvornik Smajo polio po licu i glavi. Ustao je, uzeo svoj školski ranac i uputio se kući.
Nekoliko mjeseci kasnije djeca su izbjegavala susrete sa Mešom, a i on je oborene glave ulazio u razred i nakon završnog zvona odlazio šutke kući.
A onda – šest mjeseci kasnije - pomolio se Meša sa ogromnim cekerom, spustio ga na klupu i zamolio drugaricu Vesnu iz razreda da stoji pored cekera i da ga čuva.
Potom je pogledom preletio preko dječijih glava i počeo svoj govor. Drage moje drugarice i drugovi iz razreda, drago mi je da su danas ovdje i Saša, Damir, Nejra, Nino, Rasim, Deni i Rada...Molim vas sve za tišinu. Zahvalan sam vam svima što ste me prije šest mjeseci onako obrukali. Evo prilike da se popravite. Pročitaću vam samo jedan odlomak iz romana moga imenjaka i prezimenjaka i kakav god da bude vaš odgovor – vodim vas sve na veeeliku tortu.
-Tišina, da čujemo našeg genija, zagalami ljubomorni Saša.
Pa poče Meša...
-Dovoljne su tri krpe da ne budeš ono što si svaki dan. I maska na licu, da sakriješ sebe pravog, i da se ne stidiš nikakve ludosti. Zato što ih svi čine... Sve je dopušteno, ništa nije ružno, ništa nije grijeh. Ne čini to pojedinac, za inat svima, da bi bio obilježen. Već svi. I onda grijeha nema, ni prijekora. Nekoliko dana i noći biti ono što hoćeš, odahnuti od svega, od zabrana, od naredaba, laži, grubosti, stida, to je lijek za dušu. Ljubav je ipak jača od svega", završi čitanje Meša.
Pa onda nastavi sa svojim pripremljenim i kratkim govorom.
- Ovo je,drugarice moje drage i drugovi, odlomak iz jednog poznatog Mešinog romana. Da čujem Sašu, Damira, Nejru, Ninu, Rasima, Radu, sve vas, u jedan glas...Koji je roman u pitanju, s osmjehom na licu upitao je Meša mlađi.
Nastupio je tajac. Ušutjela su sva djeca u dvorištu. Kao zaliven šutio je i podvornik Smajo...
- Izgleda da ste zaboravili. Znam ja da vi to znate, ali, ne može vam baš sada da naumpadne. Reći će vam vaš drug – ovaj odlomak je iz Mešine Tvrđave, koju sam, kao i ostale najpoznatije Mešine romane, pročitao...neke čak i po dva puta i vjerujem da znam svaki važniji citat iz tih romana. Naučićete vi to, vi ste vrijedni, a imate i mene da vam pomognem, kazao je Meša i podvrisnuo na Vesnu, koja je dežurala pored ogromnog cekera.
– Vesna, ponesi nam taj ceker do one tamo velike klupe. U cekeru imate, drage moje drugarice i drugovi, ogromnu tortu, kao izraz moje zahvalnosti, kao i tanjirčiće, viljuškice i salvete. Uživajte u mom daru vama, koji ste me natjerali da pročitam sva djela čuvenog imenjaka i prezimenjaka, Meše Selimovića. Pridružite nam se i vi, gospodine Smajo, zaslužili ste, jer ste me vratili među žive kada sam onomad pao u nesvijest...Valjda danas nećete imati intervencije, kao tada, prije ravno šest mjeseci, kada smo se ja i moje neznanje, ovdje i pred vama, sručili na vreli asfalt.
