Blog Details

PRIČE ISPOD VODENIČKOG KAMENA

PRIČE ISPOD VODENIČKOG KAMENA


Kao reduše nakon kiše, diljem Bosne i Hercegovine, na brojnim

brzacima, rijekama i potocima, stoljećima su nicale vodenice i

mlinovi, u kojima se mljelo žito.

Građeni su mahom, od trupaca četinara i pokrivani šindrom od

crnogorice. Uz riječne obale, majstori su najprije gradili jaz, koji je

prikupljao ogromne količine vode i usmjeravao ih prema dva ili

više   badnjeva,   a   iz   njih   se,   pod   snažnim   pritiskom,   voda

obrušavala na nosač kamenog kola, koji je mljeo žito.

Mlinovi-vodenice   imale   su   poseban   značaj   u   prohujalim

vremenima. Mahom su izgledale skromno i pokrivane su šindrom.

Jazove   su   u   novije   doba   zamjenile   moderne   brane,   koje   su

prikupljale, a potom usmjeravale bezmalo svu vodu na mlinski

pogon.

Na manjim vodotocima podizane su uglavnom manje vodenice,

oslonjene na obje obale.

Ove   prelijepe   i   istodobno   mistične   građevine,   podizane   nad

vodom, bile su mahom od drvenog materijala i oslanjale su se

svom   svojom   težinom   na   tesana   brvna,   koja   su   osiguravala

mlinove i vodenice od velikih voda i poplava.

A da bi se pojačao vodeni pritisak, građeni su badnjevi – široke

izdužene cijevi, načinjene od drveta – koji su usmjeravali vodu na

mlinsko kolo. Građeni su od stabala šupljeg drveta, dugog od

četiri do pet metara. Ukoliko drvo nije bio dovoljno šuplje, majstori

su ga morali prokopavati velikim dijetlima, a ako nije moglo tako,

onda su građevinari morali vatrom “propaliti” badanj.

U svakom mlinu vodenički pogon činili su kolo i dva kamena,

kojima su mljeveni ječam, zob, raž, kasnije - pšenica i kukuruz, te

osovina, preko koje se prenosilo obrtanje kamenih diskova: donji

je bio stator, a gornji rotor, pričvršćen na osovinu kola, kojeg

pokreće voda.  Sa gornje strane nalazili su se otvori, kroz koje je

kapalo žito, koje se, trenjem između dva kamena i mljevenjem,

pretvaralo u brašno. Žito se spremalo u “košu”, iznad kamenih

diskova.

Vodenice su najčešće bivale u vlasništvu više porodica, a ponekad

i cijelog sela. Ako je bilo više suvlasnika, svaka porodica je čekala

da dođe na nju red i ona je u tom ograničenom periodu upravljala

cijelim sistemom u mlinu – vodenici.

U   njima   su   danonoćno   boravili   mahom   mlinar,   njegov   pas   i

mačka. Povremeno i na kratko u njih su ulazili i mještani, ali i

putnici - namjernici iz daleka, koji su s konjskom ili volovskom

zapregom, dovozili u mlin vreće zlaćanog ječmenog, raževog, te

pšeničnog i kukuruznog žita. Mlinarima je, kao nadoknada, davan

“ujam” ili “ušur”, odnosno, desetina samljevenog brašna, koje se

vagalo kantarom, o koji je okačena vreća, na kojem su crticama

ispisani kilogrami. 

Svakog jutra preko ogromne ćuprije, izgrađene od dugačkih i

debelih jelovih i smrčevih trupaca, desetine čobana su, sa svojim

psima - jedni za drugima - pregonili svoja stada ovaca, koja bi se

potom razmilila po brdima iznad rijeke ili po okolnim crnogoričnim

šumama,   u   čijoj   hladovini   se   nalazilo   sasvim   dovoljno   svježe

trave.

Ispraćale su i njih i njihova stada na svakodnevni daleki put i

mlinareve oči, a potom ih, na kraju dana – u prvi mrak -  ponovno

željno   iščekivale   da   se,   poput   riječnih   bujica,   sliju   odozgo,   s

vrhova   planina,   žedne   nakon   pređenih   mnogih   kilometara,   u

potrazi za sočnom i ukusnom travom.

Po cijeli dan znali su mlinari ne progovoriti ni jednu riječ! Te riječi

su pristizale tek sa čobanima i njihovim stadima, koja su, ili

odlazila ili se vraćala sa ispaše. Smjenjivali su se i čobani, na kraju

ćuprije, prebrojavajući svoje ovce i jagnjad i utvrđujući da li su

stada na broju ili se neka neposlušna ovca, sa svojim jagnjetom,

zagubila u nekoj od okolnih šuma. 

Mlinar, njegov pas i mačka, po vazdugi dan, špartali su, jedno za

drugim i trećim - s kraja na kraj dugačkog mlina - obilazeći

kamene grdosije i prateći da li su samljevenim brašnom popunjeni

“prešljeci” u koje se, svakog trena, sa oba kamena, nasipalo

brašno od samljevenog žita.

Inače, mlinare je “bio glas” da su oni nadnaravni ljudi i da,

pogotovo za dugih noći, čuju i vide u svojim vodenicama neobična

stvorenja,   koja   je   običan   narod   nazivao   gorskim   vilama   i

šejtanima.

Kao i sva seoska djeca, i sam sam često svraćao u mlinove, koje

su najčešće opsluživali stariji mještani.

U moja sjećanja duboko se urezao magični lik starine Junuza -

bega, koji je imao dugačku bijelu bradu. Pričao mi je zanimljive

priče o izradi ogromnih drvenih badnjeva, koji su usmjeravali vodu

na okrugle kamene kotače. Kazivao mi je taj mistični čovjek kako

je ta ogromna vodena masa pokretala drvene kotače, koji su

pokretali kamene

 točkove i okretali kardan ili osovinu, koja je

pokretala remen i kolo kameno, odnosno žrvanj, koji melje žito.

-Eto, tako se, dijete drago, melje žito u mome mlinu i hrani toliki

svijet...Tako izlazi gotov proizvod - brašno -  govorio mi je starina,

milujući svoju dugačku bradu i uživajući u tom svom neobičnom

ritualu.

Objasnio mi je kako je vodenica jedinstvena i po tome što ima

zvono i svjetleći znak, koji navješćuje da će “koš”, napunjen

žitom, uskoro biti prazan. Naime, u košu, u koji se istresalo žito,

nalazi se i jedna papučica, koju žitarice pritišću svom težinom. Pa,

kada se određena količina žitarica samelje, pritisak na papučicu

opada, ona se diže i spušta zvono na točak mlina koji se okreće i

udara   o   zvono.   Potom   se   pali   i   vanjsko   svjetlo   na   mlinu   i

upozorava vlasnik da će mlin ostati bez žitarica. A, ukoliko mlin

melje na prazno, onda udara kamen o kamen i obojica se ozbiljno

oštećuju u tom praznom hodu.

oOo

Vodenice i mlinovi su nezaobilazni dio naše prošlosti i nasljeđa i

treba ih više pamtiti po živopisnim, čistim i bistrim bosanskim

rijekama i mlinovima, u kojima su se mlinari nadmetali ko će više,

bolje i što prije samljeti žito seljacima, a ne ko će ispričati jeziviju

priču o đavolima i vampirima.

Jednom riječju, vodenice treba pamtiti po pjesmi, šali i razbibrigi,

kao i po toplim pričama.

Vjerujem da se slažete sa nama i vi, djevojčice i dječaci, okupljeni

oko aplikacije ABC Djeca!?

Nažalost,   danas   se   duž   mnogih   rijeka   i   potoka   mogu   vidjeti

istruhnule   vodenice,   koje   nas   podsjećaju   na   jedno   lijepo   i

zapretano vrijeme.

Borimo se, s’ toga – svako od nas, na svoj način, da se mlinovi -

vodenice počnu vraćati na riječna priobalja, jer, ovo je vrijeme u

kojem je ponovno na trpezama sve više zdrave hrane i pšeničnih,

ječmenih i sojinih hljebova, koji su toliko traženi, da ih je teško

pronaći na odjeljenju za hljeb u velikim prodajnim centrima i

drugim prodavnicama. A razlog je jedan – riječ je o zdravoj hrani!

Borite   se   i   vi   da,   kad   odrastete,   u   vašem   u   travu   zaraslom

zavičaju, na obalama vaših i naših rijeka, ubuduće osvanjuju nove

vodenice i mlinovi i da budu od veće koristi našim privrednicima,

koji će brojnim turistima pokazati šta su bosansko-hercegovačke

vodenice i mlinovi i kako je ukusan hljeb koji se pravi od brašna,

samljevenog od pšenice, ječma, zobi, heljde ili kukuruza!

Vjerujem da se i vi slažete samnom, dragi moji i dragi naši dječaci

i djevojčice, iz prostog razloga što su integralni hljeb i Aplikacija

ABC Djeca - zapravo ono najzdravije u našim društvima?

Pri

redio: Velid Džindo

Vaš V



Kontakt

ABC Djeca
444 N. Michigan Avenue
Suite 1200
Chicago, IL 60611

Phone: + 1(800) 619-2940

Kontakt