VJEČITI DERBI

Ni sam ne znam kako je na gornjoj slici grb Fudbalskog kluba “Sarajevo” “ispao” nekako puno veći od  “Željinog”! 

S druge strane, volio bih kada biste se i vi, dragi čitaoci, složili samnom da rezultate ne donose grbovi i druga znamenja, nego igrači.

I to - talentom i igrom.

Je li tako, pitam se ja i odgovaram samom sebi:

Jeste!

Uglavnom, u ovom najnovijem broju mog javljanja za Blog ABC Djeca odlučih da podsjetim i sebe i vas na vječiti sarajevski derbi, koji čine “Željezničar” i Fudbalski klub “Sarajevo”.

Velim, Hrvatska ima “Dinamo” i “Hajduk”, Srbija “Crvenu zvezdu” i “Partizan”, pa zašto i mi ne bismo imali svoj posebni - sarajevski derbi!

Uglavnom, svako za nekoga navija i to je jedno od demokratskijih ljudskih prava na ovoj našoj Planeti Zemlji. 

Pa, krenimo od svog toplog doma. Konkretno, kod mene, pola porodice navija za “Želju”, a druga polovina za “Sarajevo”. Drugi su, pak, za “Velež”, treći za “Slobodu”, četvrti za “Borac” i tako dalje.

Strina glasa za jednog, daidžinica za drugog, sestrić za trećeg, djed za povećanje penzije i tako dalje…  

Ipak, malo su gdje, kao što su u našem šeher Sarajevu, dokoni navijači /i jedni, i drugi/  izmislili čak i vlastite privatne “kladionice”, u kojima su se kladili ko će pobjediti na sljedećem derbiju i pripremali odgovor zvani “farbanje protivničkih garažnih vrata”, ukoliko taj i taj klub izgubi opkladu, pa bi, nakon tog teškog poraza, znali satima, da ne kažem i danima, da farbaju svoja vlastita željezna garažna vrata bojom - protivničkog tima! 

Zamislite sa koliko gorčine su sarajevski fudbalski gubitnici morali danima i mjesecima, sve do narednog derbija, gledati vlastita garažna vrata, koja su ofarbana  bojama pobjednika i njegovim sportskim simbolima i likovima najboljih fudbalera.

Dobro se sjećam 1968. godine, kao da je prekjučer bilo. Kupih baš tog dana nove samtane hlače i u tim pantolonama krenuh na Stadion “Koševo”, na vječiti derbi, zajedno sa komšijom iz Ulice, izvjesnim Farukom, ortodoksnim “Željovcem”.

Pošto ni jedan od nas dvojice nismo imali “prebijene pare” u džepu, dogovorili smo se da se ilegalno, kao i ranijih godina, izpentramo nekako na vrh zida i preskočimo betonsku ogradu, opasanu bodljikavom žicom i da nam se stadion “Koševo”, u najljepšim bojama, pojavi na šeher horizontu.

I dok je Faruk uspio na vrijeme neopaženo preskočiti bodljikavu žicu i spustiti se na stadion “Koševo”, ja sam se zapetljao u istu i u pokušaju da se iz nje izvučem, pocijepao moje najnovije samtane hlače, koje sam čuvao za jedan od nadolazećih bajrama. 

Ubrzo me primjetiše dva dežurna milicionera i nekoliko redara i pozvaše me da im se predam. Nazad se nije imalo kud, pošto me i sa druge strane stadiona, poput tigra, vrebalo nekoliko redara!

Skotrljah se nekako niz onaj grubi zid, a onaj namrgođeni policijski brko za tren oka me, nakon što mi je očitao kako ne valja preskakati ogradu,  grubo izgurao kroz ulazno-izlaznu kapiju i izbacio me tamo odakle sam i došao!

Tužan zbog pocjepanih hlača i ljutit na mog povremenog druga Faruka, koji me je ostavio na cjedilu i koji se vjerovatno već smjestio u blizini lože, slušao sam nekoliko minuta kako se u zabravljenom stadionu “Koševo” nadvikuju navijači dva kluba, a potom sam se zaputio kući.

oOo

Podsjećam te, poštovani čitaoče, da su najbolji sarajevski fudbalski klubovi “Željo” i “Sarajevo”, do sada odigrali stotinu i četrdeset i osam vječitih derbija, a  najviše susreta odigrano je na “Željinoj” Grbavici i Stadionu “Koševo”.

Pet gradskih derbija odigrano je bez publike - zbog prirodnih nepogoda i korone virusa.

Slijedi još nekoliko statističkih podataka.

Dosadašnji bilansi tih “vječitih derbija” su: četrdeset i šest pobjeda “Želje” i četrdeset četiri pobjede FK “Sarajevo”. Pedeset i sedam susreta je odigrano neriješeno.

A sve je počelo u bivšoj Jugi, 10. oktobra 1954. godine.  FK “Sarajevo” je pobjedilo “Željezničar” rezultatom 6 naprema 1! 

Možda vas zanimaju i prvi sastavi sarajevske momčadi. 

U FK “Želji” igrali su Vrebac, Kranjc, Abramović, Ubović, pa još jedan Vrebac, Imamović, Prelo, Radonjić, Kulović, Đorđević i Pašić, a za “Sarajevo” Pejak, Biogradlić, Džemidžić, Agošton, Jusufbegović, Glavočević, Novo, Živkov, Stipić, Lovrić i Paćuka. 

Slavni treneri ova dva kluba bili su “Željin” trener Milan Ribar i  Miroslav Meho Brozović, ponos FK “Sarajeva”, a najbolji strijelci svih sarajevskih derbija, sa po šest golova, bili su legendarni Asim Ferhatović Hase, u dresu Sarajeva, i “Željina” uzdanica Dželaludin Muharemović.

Jedan od najboljih “Željinih” igrača svih vremena bio je Ivica Osim, koji je u derbijima dao dva gola.

Jedini het-trik na tim susretma postigao je fudbaler “Želje” Radmilo Mihajlović, koji je sedmog septembra 1986. godine postigao tri gola.

Najbrojnija posjeta jednoj utakmici zabilježena je 1982. godine, kada se na Koševu okupilo preko 55 hiljada gledalaca”! “Sarajevo” je bilo bolje za jedan gol od “Želje”, a konačni rezultat bio je dva prema jedan za bordo bijele.

U sarajevskim derbijima bilo je svega pomalo – prelijepe i momačke igre ponajviše. I šale i smijeha i prefarbanih garažnih vrata…

U našim sjećanjima i danas pamtimo nezaboravni potez slavnog Asima Ferhatovića, godine 1963., koji se, nakon postignutog gola, uhvatio za stativu, koja je pukla i zajedno s njim se stropoštali i on i stativa na koševski stadion.

Ova dva znamenita sarajevska tima ostvarili su dobre rezultate i u ligi bivše Jugoslavije. “Sarajevo” je osvojilo dvije, a “Željo” jednu titulu. 

U premijer ligi Bosne i Hercegovine oba tima zabilježila su isti broj međusobnih pobjeda, dok je “Željo”  bio uspješniji po broju šampionskih titula. U Kupu, “Sarajevo” je u sedam navrata, osvajalo pehar, a “Željo” u šest, dok je u Super Kupu “Željo” bio tri puta pobjednik, a komšije sa “Koševa“ jednom.

Derbiji “Sarajeva” i “Željezničara” smatraju se najvećim gradskim i ligaškim događajem i njime se ponosila cijela Bosna i Hercegovina.

Do dana današnjih! 

Nekoliko riječi o dvojici najslavnijih sarajevskih igrača. 

Asimu Ferhatoviću i Ivici Osimu.

ASIM FERHATOVIĆ rođen je 1933. godine. Odrastao je u sarajevskom naselju Kovači. U dresu FK “Sarajeva” zaigrao je 1951. godine, a deset godina kasnije postao je član reprezentacije bivše Jugoslavije.

Igrao je za turski “Fenerbahče” i proslavio bosansko-hercegovački i sarajevski nogomet. U sezoni 1963-1964. proglašen je najboljim strijelcem  Prve be-ha lige.

Pamtimo ga pod nadimkom Hase. 

Za šesnaestogodišnje veličanstvene karijere postiga je stotinu golova i do dana današnjeg  bio i ostao najbolji strijelac  FK “Sarajeva”. Olimpijski stadion u našem glavnom gradu nosi ime ovog slavnog igrača, koji je preselio na Bolji svijet 1987. godine. 

IVICA OSIM rođen je 1941. godine. Nadimak mu je bio Švabo. Za svoj najdraži klub  debitovao je 1959. godine. Sjajno je vodio loptu i imao poseban dribling i još bolji šut. 

Zvali su ga “Štraus s’ Grbavice”. Igrao je za fudbalsku reprezentaciju bivše Jugoslavije i na šesnaest susreta postigao osam golova.

Nakon uspješne karijere kreće u svijet fudbala. Igrao je za holandski tim FC Zwolle, francuske klubove Strasburg i Sedan, te španski Valenciennes.

Bio je dugogodišnji trener prvaka sa Grbavice, a vodio je i beogradski “Partizan”, grčki “Panathinakois” i austrijski “Šturm”. Tri godine je bio trener japanskog  “Jeff Uniteda”, a potom je promovisan u selektora japanske reprezentacije. Umro je 2022. godine.

Imali su i imaju i danas  “Sarajevo” i “Željezničar” brojne legendarne fudbalere. Od Safeta Sušića, Josipa Bukala, Envera Marića,Vahidina Musemića, Josipa Katalinskog, Edina Džeku, Faruka Hadžibegića, Refika Muftića, Refika Šabanadžovića, Blaža Sliškovića, Mehmeda Baždarevića, kao i brojne druge fudbalske legende. 

Pamtimo ih i - ne zaboravljajmo.