BOSANSKI JUNACI SINJIH MORA

Hodeći decenijama Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, svratih službeno, po ko zna koji put, u „zlaćani“ gradić Vareš. Velim, tamo godinama traje zlatna groznica i nije loše da čujem još koju svježu i lijepu „zlaćanu“ vijest, u gradiću podno Zvijezde planine. 

Kad tamo, u sred Vareša, sretoh Žepčaka Petra Pavkovića, znamenitog moreplovca bosansko-hercegovačkog! U ovaj gradić stigao je kako bi bio sudionikom gradnje jedne velike zgrade u tom mjestu. Neimar Petar Pavković i pedesetak njegovih komšija iz žepačkih sela Tatar budžak i Selište, otisnuli su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća u crno-bijeli svijet, na mora i okeane! 

Odlučili, ni manje, ni više, nego da postanu moreplovci!

I postadoše.

Nepunih dvadeset godina plovili smo morima i okeanima da bi zaradili novac i podigli kuće u rodnom Žepču. Onda je jedan od njih, i to baš Petar Pavković, odlučio da se vrati kući i da nastavi život praveći zgrade po domovini Bosni i Hercegovini. 

Cijenjeni čitaoci projekta ABC Djeca, zamolio sam mog i vašeg gosta, da meni i vama, u narednih nekoliko minuta, ispriča cijelu svoju životnu priču moreplovačku. Moreplovac iz Žepča Petar Pavković punih dvadeset godina opsluživao je brodove i nagledao se država i kontinenata, i mora i okeana. 

I evo te, nadamo se - zanimljive priče dugogodišnjeg moreplovca.

Izvolite, majstore!

                                        

-Pozdrav svima vama, diljem svijeta, koji sam i sam dobrano prošao i  svašta se nagledao. Kako ste? 

Dobro ste čuli: pedesetak mojih komšija i prijatelja, Žepčaka, među kojima sam bio i ja, godinama smo radili na brodovima i tankerima brojnih kompanija. Hodio sam od luke, do luke, od mora, do mora, i bio svjedok brojnih zanimljivih događaja, koji su pratili moj težački život. Osim galebova, neba okićenog zvijezdama, bijesnih bura i oluja i ljutitih gusara, u mojoj priči naći će se i poneka zalutala svjetska ljepotica. 

Čućete i kako i zašto.

Ja, Petar Pavković, moreplovac i građevinski poduzetnik, otisnuo sam se baš trbuhom za kruhom u sva ta nepregledna plava prostranstva, na koja sam dolazio. U rodnom kraju žepačkom tamošnji mladići godinama su sanjali duga i atraktivna putovanja brodovima i tankerima po zemaljskoj kugli i maštali o dalekim plavim morima. Kako maločas rekoh – pedeseterica nas, iz tog kraja, krenuli smo u daleka tajnovita prostranstva, kako bismo zaradili novca za gradnju kuća i za školovanje djece i ostavili koji dinar za crne dane. Danima, uoči odlaska na taj daleki i maštoviti put, sanjali smo i maštali šta nas je sve, tih dana, čekalo na tim dugim i neizvjesnim putešestvijima.

I, bilo je svega pomalo...I radosti, i nezaboravnih doživljaja. Nažalost, preživjeli smo i gorki okus moreplovstva.

Ja sam među prvima otišao iz mog žepačkog kraja. Moralo se, nije bilo druge. Kad sam završio srednju školu – posla nigdje nije bilo u tadašnjoj Jugoslaviji. Ljudi su pisali molbe i slali ih na znane i manje poznate jugoslovenske adrese, nebi li našli kakav takav posao i to na hiljade molbi, ali džaba. 

Otišao sam prvo na rad u Sloveniju, a odatle, nekliko mjeseci kasnije, produžio na brod, posve slučajno. I punih devetnaest godina i nekoliko mjeseci provedoh na pustim morima. Sedam godina sam radio u stranim kompanijama, a onda se ponovno vratio na tadašnju „Jugoliniju“ i nastavio danonoćna putovanja po svijetu. To ti je isto kao kad se čovjek oženi....Svaki dan donosi ti nova uzbuđenja. Odlazak na more i obilaženje svijeta je neopisiv doživljaj. Baš na tim prvim putovanjima „otkrio“ sam i Ameriku. Kakav je to bio doživljaj! 

Prvi put sam došao na brod o kojem ranije nisam znao ama baš ništa. Ne znaš ni jezik, kud ćeš dalje. Sjećam se i danas mog prvog ukrcaja na brod. Prva tri dana jeli smo samo pice, koje sam tada prvi put vidio i okusio. Oni su to zvali u Americi pica, a ja pita. Muke nam je zadavao jezik i bio nam je ogromna prepreka za razumjevanje. U tih mojih devetnest i kusur godina u mom životu se svašta događalo. Gotovo da nema države i luke u koju u to doba nismo uplovili. Danas je to mnogo drugačije. Putuje se brže, sa takozvanim „kontejnerašima“. Na mojoj prvoj turi vozili smo brodom nekakve ogromne i preteške sanduke i pakete i nismo znali kakvu robu vozimo. Radili bi po vazdugi dan. Čak i noću se istovarala roba u lukama diljem svijeta, u koje smo stizali. 

U to doba nije bilo terorizma, kao sada. Ali, strepili smo i na pomisao da će nas gusari često pljačkati. Ispričaću vam sada jednu od tih opasnih priča o gusarskim atacima na naš brod... Stigli smo jednog dana na jug Afrike. Ostalo mi je u dubokom sjećanju to putovanje. U to doba poznati Suecki kanal je bio zatvoren, tako da su sve rute i putovanja zaobilazila oko afričkog kontinenta, ako se željelo stići po naftu u čuveni  Perzijski zaljev. Tom maršrutom smo nebrojeno puta prošli. Uvijek smo nailazili na te poznate vjetrove i oluje, koje pušu sa okeana. Odvijalo se to stalno kontra našem putovanju i ti silni vjetrovi udarali su sa bokova, po našim tankerima. Teško je bilo nama moreplovcima podnositi takve izazove, mada smo bili mladi i puni snage, ali, svakog trena te mogao odnijeti vjetar, ako ne brineš o sebi. Brodovi se u tim prilikama opasno naginju i postoji uvijek strah od nesreće. Teško je podnositi takve olujne izazove. Kada vjetar „tuče“ sa našeg pravca putovanja, onda je to mnogo lakše izdržati i podnijeti. Ali, kada vas vjetar „tuče“ sa boka, eh to je gotovo pa nepodnošljivo, jer su ogromna naginjanja tankera i brodova i nema čovjeka koji je otporan na takozvanu „morsku bolest“, koju sam odbolovao nebrojeno puta! A ti strašni udari vjetra znaju da potraju i po tri dana i to vas toliko iscrpi da ne možete da stojite na nogama, a kamoli da radite. 

Recimo, ja nisam mogao jesti ništa puna tri dana!  Patnja živa! 

Tada svojim vlastitim očima vidite koliko je priroda moćna! I koliko je običan čovjek mali i nemoćan pred tom silom. 

Al', nismo se bojali za život. Valjda nas je nosila ta mladost i ta dječačka snaga. I tada su brodovi bili savremeno opremljeni i u tim teškim udarima vjetra imali smo uvijek šansu da se snađemo i da preživimo, kao što i danas, za vrijeme cunamija, mnogi prežive. Mi smo inače plovili, koliko god je to bilo moguće,  što bliže obali i na taj način je naša sigurnost bila veća. Obilazili smo Afriku samo zbog toga što je tu bilo puno prečica i mogućnosti da plovite bliže obali, da bi putovanje bilo što kraće. Sjeverni Atlantik je mnogo uzburkaniji od juga, jer ti vjetrovi nas udaraju i po osam dugih dana! Ako putujete iz Evrope u Ameriku, onda vas te oluje prate šest, do osam dana, u zavisnosti od jačine nevremena.

A sada ću vama i ABC Djeci ispričati kako smo se odbranili od  pljačkaša na moru, zvanih gusari. 

Negdje poslije ponoći oglasila se uzbuna na brodu. Izašli smo na palubu. Svi mi moreplovci sumnjali smo da je po srijedi požar ili gusarski napad. Kada smo se svi okupili, rečeno nam je da je grupa gusara preuzela naš komandni most! Kapetana su svezali i natjerali ga da im otvori sef. Pokupili su novac i nešto zlata i još neke stvari koje su našli na tom komandnom mostu. Vratili su potom svoje mačete u futrole,  poskakali u uzburkano more i otišli velikom brzinom punih džepova novca i zlata. 

Bilo je prilično uzbudljivo i bio je to moj i naš prvi susret sa gusarima na jednom od naših dalekih putovanja. 

A sada ću vam ispričati kako smo jedne prilike došli na izbor „Mis svijeta“ u glavni grad Venecuele Karakas. Komandant tankera nam je odobrio da i mi, moreplovci, prisustvujemo tom velikom događaju, pod uvjetom da budemo oprezni i da ne izazovemo kakve nevolje. U našoj tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo takvih svečanosti, pa je i mene baš zainteresiralo kako to sve izgleda. Stigli smo pred večer u Karakas i svima nam se žurilo da što prije siđemo sa broda. Da što prije kupimo karte i gledamo ljepotice iz cijelog svijeta. 

Međutim, u svoj toj žurbi moreplovci su zaboravili da ostave kontrolora koji bi trebao da proprati ukrcaj nafte u jednoj karakaškoj luci. Na našu nesreću, nafta nam se izlila vani, preko palube, i prelila se u more. Nastala je opća panika i vriska. Štete su bile velike. Na našu nesreću, naš san o izboru „Mis svijeta“ je, zajedno sa naftom, potonuo u sinje more! Bili smo tužni i nesretni. 

Sa našeg tankera, u očima punim suza, nijemo smo gledali nebo iznad grada Karakasa, koje se prolamalo od silnih vatrometa svih boja...

Poslije devetnaest godina plovidbe diljem svijeta, ja, supruga i djeca odlučili smo da je vrijeme da se povučem sa tankera i nemirnih mora. Teška srca oprostio sam se sa družinom. Većina mojih drugara nastavili su da  plove oko Afrike i Amerike, a ja sam se skrasio u mom rodnom Žepču kod Zenice, gdje radim kao građevinski radnik. Evo me u Varešu, zlatnom gradiću, gdje ovih dana gradimo novu zgradu.

Svake druge večeri na san mi  „izlaze“ vatrometi ponad venecuelanskog glavnog grada Karakasa.

 

Izjutra, dok ispijamo bosansku kafu, moja supruga me svaki put pita: 

„A šta si sanjao sinoć, Pero?“, a ja, k'o papagaj, ponavljam:

 „Gusare, ženo, gusare“. 

Kako protiče koje jutro, ja sve više strahujem da moja supruga Marica možda sazna pravu istinu o mojim snovima. Kada smo se vjenčali, putovali smo jednom iz Bosne u Istanbul, a odatle krenuli u Veneciju i London. Čini mi se da nema luke koju nije posjetila moja Marica! Žao mi je što nismo obišli morskim putem i preko-okeanske zemlje. 

Dobro se sjećam jednog detalja kada Marica nije mogla da se ukrca na naš brod u Istanbulu, iako je bila prijavljena  kao članica moje posade. Dva dana stajao je brod, dok nismo riješili taj problem. Vremenom, prestao sam se hvaliti supruzi da su nas, u blizini Karakasa, napali gusari i da smo ih savladali i predali lokalnoj policiji, ali me brine što me  supruga sve češće pita: „A Karakas, šta ima novo u Karakasu, Pero“?!

Šalu na stranu, većina mojih susjeda i dalje plove svijetom. Svi su oni mlađi od mene i postali su moreplovci negdje pred moj povratak kući. Jave mi se mnogi drugari sa brodova i tankera. Ispričamo se nadugo i naširoko o stanju u brodarstvu i moreplovstvu, o plaćama i gusarima, o nezaboravnom izboru „Misice svijeta“ u Karakasu i drugim temama. 

Često mi se javlja kolega Josip Barbarić, koji plovi na italijanskom brodu, koji kaže da je i njemu dogorjelo do nokata, ali da još ne namjerava prestati sa plovidbom. Valja još zaraditi novca za crne dane, velim. Po morima hodi i plovi i moj kolega Dragičević i još osmerica mojih prijatelja, koji su plovili u moje vrijeme. 

Ostali bosansko-hercegovački pomorci vrzmaju se po jadranskoj obali. Vremenom je rasformirana i ukinuta poznata Jugo-linija, te srušene barijere „Istok-Zapad“ i javila se velika konkurencija i na moru. Najviše je Poljaka i Rusa, koji u velikom broju stižu u potrazi za hljebom i zaradom. Uz sve to, posljenjih godina i decenija opao je kažu i standard u moreplovstvu.

Za projekat ABC Djeca zborio je moreplovac i pustolov Petar Pavković, pomorski nomad, koji je decenijama plovio brodovima i tankerima, da bi po povratku u rodno Žepče odlučio da zaboravi mora i posveti se gradnji zgrada. I to diljem naše Bosne i Hercegovine! 

Zabilježio Velid Džindo