PJESMA O EMINI

„Kapidžik otvori, jer moga mi dina,

izvaliću direk,i baglame tvrde,

pa neka se name, svi alimi srde.

Jer za tobom beli, ja  umrijeh Emina...

...Sinoć kad se vraćah, iz topla hamama,

prođoh pokraj bašče, staroga imama.

Kad tamo u bašči, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci, stajaše Emina.

Ja joj nazvah selam, jest tako mi dina,

nešće ni da čuje, lijepa Emina.

Već u srebren ibrik, zahvatila vode,

pa niz bašću đule, zaljevati ode“...

Bezmalo cijeli vijek i po nad Mostarom i Hercegovinom lebdi jedna čarobna pjesma!

Nit' se hara, nit' se stara!

Davno su plemenite duše jednog slavnog pjesnika i jedne prelijepe djevojke, nakon okončanja njihove misije na ovom dunjaluku, odletjele neznanim putem tamo gdje naši snovi prepoznaju Bolji svijet.

Nadživjela ih je njihova pjesma, koja i dalje bdi nad Neretvom i gradom koji je u međuvremenu promijenio Stari most da bi izgradio novi.

Svijetom su protutnjala čak dva svjetska rata!  Promijenile su se dvije, ako ne i tri  generacije Mostaraca, koje su proživjele svoje živote i punili okolna groblja.

Mnogo što šta je u životima Mostaraca bilo, pa nestalo, ali, samo jedna pjesma i njen umilni zvuk nisu micali iz mostarskih mehana ravno stotinu i četrdeset godina!

Bio je to poklon Mostaru i Mostarcima, koji su im uručili jedan književni genij i prelijepa gradska djevojka.

Pjesnik Aleksa Šantić i prelijepa djevojka Emina Sefićeva!

Nikad nije utihnula pjesma stara, što sevdalinkom se zvala.

Akordi Šantićeve „Pjesme o Emini“ i dalje odjekuju najplavljim nebom hercegovačkim!

Živimo u nadi da ste i vi, dragi prijatelji, okupljeni oko projekta ABC Djeca, čuli za pjesnika Aleksu Šantića. I za prelijepu Eminu Sefićevu. I nenadmašne strofe i stihove ove osebujne sevdalinke, ispisane jednom za sva vremena, rukom znamenitog mostarskog pjesnika.

Zvuči gotovo nevjerovatno, ali, istoričari tvrde da je ova pjesma, i prije nego što je prvi put objavljen njen zvučni zapis, već bila - balkanski hit!

Kako, pitate se?

Odgovor ne znam ni sam!

Da su imali Twitter, nisu!

Da su imali Facebook, nisu.

O mobilnim telefonima da i ne govorimo!

O svenarodnoj konstitutivnosti naroda - također!

Pa šta je nepuno stoljeće i po čuvalo i sačuvalo “Pjesmu o Emini”?

Imali su dušu! I pjesnik i čarobna djevojka!

Pazite sad ovo…Aleksin brat Pero, ničim izazvan, kazao je u brk slavnom pjesniku, citiram:

-Ti brate, vazda istu pjesmu….Ko Švabo: tra-la-la! Nikad se nećeš dozvati pameti. Prvo ona šokica Tomlinovićka, a sada i Emina Sefićeva! Od kada je djed Petar, Bog da mu dušu prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se Šantići  s muslimanima lijepo pazili, a ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote.

A Aleksa mu je, navodno, odgovorio:

- Ne znam Pero šta je tu bruka! I ne znam šta to ima ljepše u životu - od čiste ljepote! Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći, kazao je tridesetogodišnji pjesnički genije!

Bilo kako bilo, četrnaestogodišnja djevojčica svakodnevno je zalijevala ruže u svojoj bašči!

I to je bilo sasvim dovoljno da se pjesma izrodi u najpjevaniju sevdalinku dvadesetog stoljeća!

Mnogi svjetski velikani, poput Dantea, Petrarke, Prešerna, Jesenjina i Radičevića imali su svoje ljepotice Beatris, Lauru, Isidoru, Juliju i Vilhelminu , a Aleksa Eminu.

I danas, bezmalo stoljeće i po kasnije, sve nas mami miris Emininih ruža, u vječnom Mostaru, na nekoliko koraka od najljepšeg novog Starog mosta!

Emini u čast pjevaju sa istim žarom i Bosanci i  Hercegovci, kao i naše komšije diljem bivše Jugoslavije, pa i svijeta, gdje danas žive stotine hiljada naših iseljenika.

Nismo brojali, ali, ubjeđeni smo da iza nas i brojnih prohujalih generacija, stoje milijarde i milijarde puta ponovljeni stihovi prelijepe „Pjesme o Emini“ velikana Alekse Šantića i prelijepe Emine Sefićeve – Koluderove.

Prepričavalo se minulih godina po Mostaru kako je Eminin sin Besim povjerio drugarima za hastalom da “…ne postoji ni jedna fotografija iz Eminine rane mladosti”. Tom prilikom navodno je pomenuo i portret slikara, koji se zvao Kesler, koji je izrađen po narudžbi neznanog mostarskog gradskog baštovana. Gospodin je obećao supruzi za rođendan upravo Eminin portret!

Prije petnaestak godina pričao mi je jedan od najpoznatijih sarajevskih hroničara, profesor Seid Strik, a ponovila su mi to i dvojica poznatih sarajevskih zanatlija – neimenovani kujundžija i kazandžija – da je srbijanska i bosanska pjevačica Sofka Nikolić, dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, bila jedna od najtiražnijih evropskih pjevačica, i da je svaki put, kad je nastupala, obavezno na repertoaru imala “Pjesmu o Emini”!

oOo

Uskoro će se navršiti stotinu četrdeset godina kako su se u jednoj prelijepoj mostarskoj bašči, vjerovatno u mirisnom mjesecu maju, susreli pogledi darovite četrnaestogodišnje djevojčice i sijedog tridesetogodišnjeg pjesnika!

Emina Sefić-Koluder rođena je 1884. godine u bošnjačkoj porodici u Mostaru, a Aleksa Šantić je bio prvi komšija njene porodice.

Emina se udala za Avdagu Koludera, sa kojim je imala četrnaestero djece! Mostarska diva preselila je na Bolji svijet 1967. godine.

Ali, njeno i vrijeme pisca velikana Alekse Šantića nije prošlo.

Ono traje svih prohujalih godina. Do dana današnjih.

- Čovječanstvo bi bilo srećnije kada bi ova blentava planeta komunicirala pjevajući, kazao je bez uvijanja slavni mostarski pjesnik Mišo Marić, u svojoj nezaboravnoj besjedi o Emini i Aleksi Šantiću, o Emininoj praunuci Almi i praunuku Jasminu, kao i razgranatom stablu porodičnom, Emininom.

Ko zna po koji put, poput pauka, pletemo i toplu priču o  Emini i pjesniku Aleksi Šantiću. Uz ugledne muzičke stvaraoce - Eminine unuke - o jednoj od najpoznatijih Mostarki u istoriji ovog grada govoriće dramaturg i asistent na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Dragan Komadina,  direktorica „ Work music Centra“ u gradu na Neretvi Aleksandra Savić, magistar književnosti Momčilo Golijanin, mostarski paroh Radivoje Krulj i novinar Zlatko Serdarević.

- Ko u dobroj bajci - sanak se ostvari...Sve ostalo je bilo, jeste i biće pjesma! U kojoj duša diše, lahko i lijepo, kao u mostarskoj proljećnoj bašti, u hladu jasmina, rekao bi pjesnik Mišo Marić.

Zbori Eminina praunuka Alma.

- Trinaesto i četrnaesto su zapravo bili blizanci, a naš dedo, od moje majke Selme Koluder Ferović, bio je najstariji sin lijepe Emine, Alija Koluder. Ovo porodično stablo je izuzetno komplicirano iz prostog razloga što su sva ta Eminina djeca dobila svoju djecu i oni sada imaju i praunuke i unuke. Dakle, jako puno postoji praunuka, konkretno u Sarajevu i Mostaru, a ima ih i u Čikagu i svi su ti ljudi jednako važni za ovu priču o Emini. 

Sticaj okolnosti je takav da smo se moj brat Jasmin i ja okrenuli muzici i da smo, samim tim, nekako više vezani za Eminu i za ovu temu i da nas možda više izdvajaju, ali, uvijek volim reći da su i svi ostali podjednako važni i da svako u svojoj struci napreduje jako dobro i da i oni zaslužuju tu pažnju. Jako nas je puno, a da se uopšte ne znamo! Čula sam za mnogo mojih rođaka u Mostaru, a većinu od njih, nažalost, nikad nisam vidjela, niti upoznala, jer su stariji od mene i brata. Ili žive negdje drugdje...Znači, prilično komplikovano, ali ja osobno nemam puno informacija, kada je riječ o lijepoj Emini iz prostog razloga što je nisam nikad ni upoznala. Postoji nekoliko fotografija, koje imamo u kućnoj kolekciji i arhivi i to je sve što znamo o njenom izgledu.

Međutim, znam da je imala tu neku pirodnu ljepotu, jer u to vrijeme, kada je živjela, nije bilo šminke, niti je postojalo išta više što bi moglo uljepšati žensku ljepotu, izuzev lijepe kose ili prirodno lijepog tena i nekog unutrašnjeg duha i posebne ljepote, koju je ona posjedovala, zatim lijepih punih rozih usana...

To je ono o čemu se najviše i pričalo kad je riječ o lijepoj Emini. Jednostavno, čitava ta priča je ponajviše vezana upravo za taj jedan, toliko važan susret jednog velikog pjesnika, koji je u jednoj djevojčici vidio nešto tako čisto, nešto tako nevino i nešto što je vrijedno da se zabilježi. S'te strane mislim da bi se cijela moja porodica, pa evo i ja u ime njih, uvijek trebala duboko zahvaljivati na jednom takvom prekrasnom gestu pjesnika Alekse Šantića, kaže Alma Ferović.

Almin brat Jasmin očaran je pjesnikovim umijećem i nezaboravnim  stihovima, koji su trajno ukrasili bosansko-hercegovački kulturni prostor i Emininu ljepotu, kojoj kao da nema ravne na ovim našim prostorima.

- Jednostavno, jedan predivan osjećaj, od same pomisli, pa naravno, i kroz posao kojim se bavim, jer, evo, danas sam u situaciji da uređujem jedan muzički program i da u kompletnom tom muzičkom sazviježđu, uvijek ima prostora za našu tradiciju. Uvijek ima prostora za nešto što je zaista jedan stvarni kvalitet i ja tvrdim da je Emina, na jedno dvanaest načina, kako mi kažemo popularno – već remiksirana, kaže Eminin praunuk Jasmin i pojašnjava nam da je kroz različite muzičke trendove i muzičke pravce - od one prvobitne nekadašnje sevdalinke, do danas - ona  doživjela  metamorfozu i vidljive promjene i da slično stanje imamo i u nekim drugim formama. 

Nešto što je jednostavno pokušano da bude izvučeno iz onog vremena, iz onog konteksta i da mu se produži životni vijek. Biti praunuk lijepe Emine je zaista predivan osjećaj.

Za Almu, mene i za sve nas, Emina nije onakva kakvom je često pokušavaju da prikažu u filmovima i na druge načine. Ona je naša pra nana, prvenstveno! To je naša krv, to je naša ljubav...Mi nismo nikada pokušavali da „na konto“ te priče o Emini, da se udaramo u prsa i pričamo da smo mi ovo ili ono....Mi smo njeni potomci! Sretni bismo bili da smo je mogli upoznati, da smo se družili sa njom. Da  smo mogli da čujemo od nje neku mudru riječ ili izreku iz tog vremena... Ponavljam, Emina je uvijek u našim srcima. Kao i naš dedo i kompletna naša brojna familija.

Emina je više od toga što je Aleksa bio srpski pjesnik, a Emina Bošnjakinja, kaže dramaturg Dragan Komadina.

- Emina je, zapravo, simbol onoga što je u njoj univerzalno! Ona je simbol zabranjene, nedostižne i velike ljubavi. Jer, sve velike ljubavi je nemoguće ostvariti i na neki način „konzumirati“. Zato je Emina velika ljubavna pjesma, jer je u startu bila osuđena na propast. Zato je to grandiozna pjesma! Jer, sve su velike ljubavi upravo takve: Osuđene na neki način na propast. Velike su zato što traju i što će Emina vječno trajati. Dok je Mostara i Hercegovine, kaže dramaturg Dragan Komadina.

Mislim da je Emina najviše zaživjela u narodu zato što je u njoj Šantić, upravo svojim stihovima, prožeo kompletnu jednu svoju, tako važnu ličnost, veli direktorica „Work Music Centra“ u Mostaru Aleksandra Savić.

- Dakle, on je bio čovjek koji nije imao granice! U ono vrijeme dozvolio je sebi da se ludo zaljubi u Eminu, djevojku koja nije bila njegove nacionalnosti. Ljudi su to prepoznali, čak i njen otac. A mi znamo kakva je naša mostarska čaršija. I onda, kad je upriličeno prvo čitanje pjesme o Emini, digla se i tada prašina, kako će „onaj mali Šantić onu Eminu...nešto, te ovo, te ono... “!

Tada je Eminin otac, koji je bio imam u jednoj mostarskoj džamiji, zatražio da pročita kompletan tekst pjesme o Emini i kad je pročitao, izrazio se najljepše o cijelom tekstu, rekavši:

- Pa, Aleksa ne vrijeđa moju Eminu, ovdje nema ništa sporno...On je djevojku opjevao na jedan  svoj predivan način i onda se prekinula ta priča, kazala nam je Aleksandra Savić.

Definitivno, bilo je jako puno različitih izvedbi ove prelijepe pjesme. Bilo je puno savremenijih i novijih obrada, kaže praunuka Alma Ferović.

- Želim reći ono u što sam sigurna da je, po mnogo čemu, nama najdraža izvedba ove pjesme ona koju je maestralno otpjevao Himzo Polovina.  Emina je kažu bila stidljiva i kad god bi sebe čuj na radiju, bilo bi joj drago, ali bi se povuci u svoju sobu i tišinu. Ta izvedba je bila najdraža i Emini i mojoj mami, njenoj unuci i...čini mi se i svima nama, okupljenim u ovom kazivanju o našoj Emini.

U toj izvedbi je bila dominantna posebna emocija Himze Polovine. Moja velika želja, koju sam nekoliko puta pominjala u be-ha javnosti, je da upravo sa bratom Jasminom, u dogledno vrijeme, napravimo jednu „interpretaciju“, malo drugačiju izvedbu, u nekom našem aranžmanu „Lijepe Emine“! To ne bi bila „Lijepa Emina“ sa nekom  elektronskom pozadinom! Mora se zadržati ono što je iskonsko i autentično za Eminu i njeno vrijeme. Tako da ćemo taj jedan izvorni sound i naravno melodijsku liniju sigurno zadržati. Jednostavno bih voljela da nešto ostane, s' jedne strane od nas dvoje, jer, toliko sam je puta do sada pjevala, ali, isto toliko puta su od nas ljudi tražili da je čuju i u nekom drugom svjetlu i boji i da traže od nas da uradimo nešto i na naš način. Da „zarobim“ tu neku moju emociju u estetskom smislu i poklonimo našoj Emini, kao njeni odani potomci, kaže praunuka Alma Ferović.

A što se tiče različitih verzija, Eminini nasljednici ističu kako su manje-više slične sve izvedbe ove antologijske pjesme!

- Radila sam na Projektu „Sevdah opera“ u Londonu. Projekat je produciralo nekoliko eminentnih engleskih produkcijskih kuća. U ovom projektu pjevali smo tu pjesmu u jednom neoficijelnom dijelu projekta, ne u samoj operi, jer je tu operu napisao ugledni britanski kompozitor Najdžel Ozborn, koji je veliki ljubitelj naše domovine, a koji i sam zna na našem jeziku odpjevati „Pjesmu o Emini“ i to je bio jedan kvalitetan spoj sa vrhunskim kompozitorom, što bi se moglo emotivno, umjetnički  i estetski povezati u jednu muzičku cjelinu. Impresionirana sam da su gospodin Najdžel i saradnici - naši engleski prijatelji – svaki put upravo reagovali na našu „Eminu“, bez obzira na jezičku barijeru. 

Svi su se oni interesirali za tu našu pjesmu. Kanule su često i suze. I da se nije radilo o mojoj neni, nego o nekoj drugoj osobi, oni bi, vjerujte, reagovali na isti način! Tada smo načelno postigli dogovor da bi se „Pjesma o Emini“ izvodila na svim nastupima engleske „Sevdah Opere“ diljem svijeta! Nesumnjivo da su Britanci inspirisani našim sevdah zvukom i nekim savremenijim načinom našeg muzičkog izraza, kaže praunuka Alma Ferović.

Zanimljivo je da je  „Sevdah opera“  održala koncert i u Bosni i Hercegovini – u Mostaru i Sarajevu - zahvaljujući  izuzetnim engleskim muzičkim stvaraocima, koje predvodi svjetski kompozitor Najdžel Ozborn.

Praunuk Jasmin ističe da je bilo više različitih žanrovskih „izleta“ ove nezaboravne pjesme, pa i onih  u rok stilu, koje su prihvatili i mladi muzičari.

-Mi možemo raditi na popularizaciji pjesama, kakva je i „Emina“, ali, treba oprezno prilaziti tom poslu i čuvati izvornu verziju pjesme, kaže Jasmin.

Pri kraju sage o pjesniku Aleksi i mostarskoj ljepotici Emini poslušajmo šta kažu trojica uglednih Mostaraca. Magistar književnosti Momčilo Golijanin, mostarski paroh Radivoje Krulj i novinar Zlatko Serdarević.

- Ne samo da je simbol Mostara - Emina je i simbol ljepote! To je Šantićevo predstavljanje ljepote. Tako da imate razmišljanja o tome da je to imaginarna ličnost, mada se zna da je Emina stvarna ličnost, da je postojala, ali tvrdim da nije bilo nekih veza između nje i pjesnika Šantića. Ona je, ipak, za Aleksu Šantića ostala oličenje jedne ljepote, duhovnosti i, na kraju krajeva, Emina, Zorka i Anka su znak multi kultivisanog Mostara, kaže Golijanin.

- Ljubavi sa Zorkom – Šolinom Srpkinjom, Hrvaticom Ankom Tomljenović i Eminom Sefićevom muslimankom Bošnjakinjom, dovoljno govore zašto je ovaj grad veliki i da ima šanse da izraste u pravi grad, reći će mostarski paroh Radivoje Krulj.

Najzad, novinar Zlatko Serdarević je istakao da, kad govorimo o Šantiću i Emini, da tu nema govora o ljubavi.

- Čak ni platonskoj! Riječ je o tome da je Šantić u Emini vidio jednu izvornu žensku čednost, a onda i ljepotu. I ta je pjesma nastala prevashodno iz tih potreba, a njegove velike prave ljubavi bile su Anka Tomljenović i Zorka Šolina!

Emina je bila djevojčica, a ne djevojka, prema kojoj nije imao Aleksa nikakve aspiracije, osim da pokaže tu vezu između naših naroda i da istakne tu žensku ljepotu. To je jedna stvarno lijepa pjesma. Kroz nju provejava jedna metafora iskazana o povezanosti naših naroda. Narod je prihvatio tu ideju Alekse Šantića, da mi možemo i moramo živjeti zajedno, da morao uvažavati različitosti bilo koje vrste. To je narod srcem osjetio! I prihvatio je tu pjesmu kao svoju, kazao je novinar Zlatko Serdarević.

„Umro stari pjesnik, umrla Emina,

ostala je pusta, bašča od jasmina.

Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće,

Pjesma o Emini, nikad umrijet neće“!