SEID STRIK - ALIM I DOBROTVOR
PROLAZNI INSAN I NJEGOVO NEPROLAZNO DJELO
Dvadeset i sedmi je oktobar - drugi dan Hadžilajskog odnosno Kurban bajrama. Hodim evo uz sarajevske Kovače i hrvem se sa uspomenama, dok oko mene gromko odjekuju bajramske čestitke!
-Bajram Šerif mubarek olsun!
-Bajrambarećola!
-Sretan Bajram!
-Sretan Praznik!
A kao da se jučer bilo. Bio je sedmi oktobar 2005...Baš nekako ovako i u ovo doba. Dao ja sebi u zadatak da pronađem ulicu neobičnog naziva Očaktanum, u srcu Kovača.
I da u njoj nekako nabasam na kuću znamenitog, nadaleko poznatog profesora historije, vekila Nakšibendijske tekije, omiljenog sarajevskog hroničara Seida Strika.
Prije nego što sam krenuo u potragu za ljepotom kazivanja lijepo me posavjetovala moja radijska tehničarka Dženita Fakić, koja živi upravo u ovoj ulici. Reče mi naša draga Dženi kako je njen otac Ekrem dobar ahbab sa profesorom Strikom i obeća mi kako će me profesor Seid dočekati kao i brojne druge, koji su svakodnevno kucali na njegova vrata, u potrazi za kazivanjem o prohujalom vaktu i zemanu.
Kao da vidim sebe, sedam godina mlađeg, poput slalomaša, kako brzo savlađujem sve ove očaktanumske prepreke i krivine i napokon evo otvaram kanata i dolazim pred profesorovu kućicu - Strikovu slobodicu.
Pred očima mi trepere davno prohujale slike tog nezaboravnog sedmog oktobra 2005-te i kao da se sve to izdogađalo jučer, a ne prije toliko godina...Taman pokucah na njegova vrata, a iz kuće se do mojih ušiju dokotrlja se profesorov svakodnevni avaz:
- Bujrum, novinaru! Pohiti, da se kahva ne ohladi.
- Ulazim u njegov topli dom. Profesor Strik još u šarenoj pidžami.
- Oprosti, novinaru što se nisam pristojno obukao! Računam – svoji smo, nećeš mi zahatariti.
-Smatrajte oproštenim, dragi profesore, tješim tog uglednog kazivača sarajevskog i pokušavam biti duhovit.
-A i nisam bogzna kako spavao minule noći! Kad god mi se najave tvoje kolege, ja posvunoć u mislima slažem redove i priče, kako bi bile što prijemčljivije i kako bi odgovarale vama novinarima. Da vam olakšam...Nego, srkni koji put tu kahvu i reci mi: Jel' po tvom?
-Ah, ko sam ti ja, dragi profesore, da dajem baš tebi tako teške sudove o kahvi. Kahva je nabas, koliko se ja razumijem u ovaj čarobni napitak, dobri saraj profesore!
Jah....Nekad bilo – sad se spominjalo.
Profesor Seid Strik bio je jedna od najznačanijih i najznamenitijih ličnosti Tarikatskog centra i jedan od najboljih poznavalaca Sarajeva, Bosne i Hercegovine i sufijske kulture i tradicije u našoj zemlji. Bio je zamjenik šejha Isabegove Mevlevijske tekije na Bendbaši kod jedinog zapadno-balkanskog olimpijskog grada.
Pričali su mi profesorovi ahbabi i prijatelji da je njegova porodica bila jedna od sedam najstarijih u ovom mističnom gradu.
Nažalost, taj skromni Božiji rob odavno ne stanuje na očaktanumskoj adresi. Preselio je na Bolji svijet u četvrtak, tridesetog marta dvije hiljade i desete. Podsjećam vas, cijenjeni čitaoci, na ime i djelo ovog sarajevskog velikana i njegova kazivanja, koja mi je povjerio kroz naša kratka druženja.
Niko kao on nije zao tako lijepo govoriti o svojoj ulici Očaktanum, o bajramima, jemecima i o ljudstvu, koje je plamtjelo na njegovim usnama, o olimpijskom gradu i njegovim česmama.
Evo kako je tekao naš razgovor o gradu, o ljudima i njihovim adetima i o svemu drugom, što nam naumpade tog sedmog oktobarskog dana, dvije hiljade i pete, pet godina prije nego što će Azrail doći po dušu Seidovu.
Dragi profesore, predlažem da nama i našim čitaocima prvo pojasniš kakva je bila organizacija Sarajeva za turskog vakta?
-U to doba uspostavljene su mjesne regije. Sela-mahale imale su svoje muftare, a veće i šire regije, kao što je danas veća mjesna zajednica, imala je svog takozvanog agu, koji je bio zadužen direktno od vlasti da upravljaju tom regijom i da se brine o svim drugim, a naročito o komunalnim problemima, pa su brinuli čak i o regrutaciji i mobilizaciji vojske, u vanrednim situacijama. Starali su se i o redu i miru, osvjetljenju ulica i brojnim drugim poslovima unutar regije.
Ovim krajem upravljala je porodica Očaktani. To su bili age i bogati ljudi, koji su, nerijetko i direktno od vlasti, pa i od sultana, imali ta začajna ovlaštenja i bili su neprikosnovene vođe te regije. I te su age postojale sve dok nije sultan Mahmut Drugi 1836. godine uveo nizam, to jest evropeizirao vojsku i administraciju. Tako je nastala nova moderna evropska administracija. Regije kao nazivi su ukinute, a na njihovo mjesto ustoličene su mahale.
Porodica Očaktani dinastijski je vladala tom regijom, a nakon izvjesnog perioda cijela ta vladarska porodica je izumrla. I dan danas postoji kuća, u kojoj je stanovao aga Očaktan. Riječ je o velikoj kući, bliže Kovačima. Kažu da je aga imao u podrumu i privremeni zatvor za neposlušnike, a tek poslije bi takvi izgrednici bili prebačeni u policijske jedinice i zatvore.
Ta kuća je naslijeđem pripala poznatoj tadašnjoj familiji Šabanović. Poslije Drugog svjetskog rata ova ulica je dobila naziv Kozaračka, što nije imalo ama baš nikakve veze sa Kozarom. Potvrđuje to i odluka sarajevskih vlasti da se nakon 1995. vrati njen raniji naziv Očaktanum.
Negdje pročitah, dragi profesore, da su pred kraj turskog vladanja Bosnom uvedena i prezimena građana?
-Tako je. Prezimena je uvela Turska. I to više radi vojske. Samo veće familije su imale prezimena. Ima jedna zanimljiva priča, kad su u pitanju ta prezimena i njihovo uvođenje u sistem. Ranije je evidencija vođena po ocu i djedu. Recimo, mi znamo da su poslije Drugog svjetskog rata svi gradovi bili puni migranata.
Recimo, Zagreb je imao preko dvjesto i pedeset hiljada Dalmatinaca, Beograd su preplavili Šapčani, a Bosnu Sandžaklije i Hercegovci. Tako da je Sarajlija i danas veoma, veoma malo. Meni je smiješno kad se kaže kako neko vrijeđa Sarajlije! Po čemu se može prepoznati Sarajlija? Prepoznaćete ga po prezimenu koje se ne završava na –„ić“!
Jedna moja komšinica, Hrišćanka, mi veli: Ja godinama pratim – kakvo vrijeme bude u prva četiri dana Ramazana, takvo bude cijeli mjesec! Mi imamo u Sarajevu jednu pojavu takozvanog šerefijeta. To znači uljepšavanja posta. Ovdje kod nas neki ljudi su uveli u Ramazan novotarije, koje su trebale uljepšati taj mjesec. Ili, smeta mi kad mi neki ljudi kažu kako to i to ne piše u Kur'anu časnom.
Svaka ideologija i sve religije imaju svoju teoriju, koja bi morala imati i svoju praksu. Praksa rodi kulturu. A kulutura, kad postane vidljiva, ona dobiva civilizacijski kod. Tako mi imamo Hrišćansku kulturu, Jevrejsku i neke druge. I imamo Islamsku kulturu. Imamo temeljni Islam, ali, imamo sada i te regionalne islame, njih oko tri stotine. Kur'an opstaje i u Kini, kao i kod nas. Međutim, drugačije se pripremaju iftari. U Turskoj se samo omrse i odoše za poslom.
Onda je zazvonio telefon. Javila se svom bratu sestra, reče mi profesor Seid.
- Halo, sestro?... Eselamu alejkum!..Alejkumu selam. Ama, doš'o mi jedan gost. Novinar. Malo pričamo. Bilo mi sinoć sijelo, pa nisam opr'o suđe...Trijebio sam cijelo jutro, a valjaće mi i pomesti...Nemoj ti dolaziti. Ja ću...'Ma nemoj, bona ne bila, uradiću to sam...Ti znaš mene: Ja malo radim, više sjedim i listam historijske knjige, završi kratki razgovor sa sestrom, koja se o njemu stara kao majka o djetetu.
- Pa mi je đahkad žao. Još sam u snazi, a ona me, malo-malo, pa nazove i pita kao da sam dijete ima li šta novo, treba li mi štogod, da mi kupi i donese...A ja, ja stalno žurim da sam što više sa Kur'anom časnim, a propitujem đahkad i sam sebe i moje znanje...A, dokle ono stigosmo?
-Govorio si nam o različitim pristupima Ramazanu i praktikovanju iftara, uvaženi profesore.
-Jah. Eh, sad bih ti pomenuo Žigu hadži Ismeta, koji je napravio džamiju u Nedžarićima. Ali, on je radio na tome da se u svim džamijama postave kandilji. I urađeni su. Brinuo se da u svakoj džamiji bude mujezin.Tako da su sve džamije bile u pogonu, da tako kažem. U Nevesinju, recimo, bile su četri džamije. Sada radi samo jedna. Ostale postali magacini.
K'o i svuda, nakon rata, moj profesore. Vrijeme je da nam malo zboriš i o sarajevskim samunima?
- Rado ću. Vidi nešto, u gotovo svakoj drugoj općini – spremaju se drugačije samuni. Evo, recimo u Visokom? Uopšte ne liče na sarajevske. Tridesetak kilometara između dva grada – a različiti samuni.
I kad nije Ramazan samuni su se kod nas pravili mahom izjutra. U aščinicama su se jeli uz jelo „pače“. Uz Ramazan, pak, obavezno jelo je bio i ostao samun. Bili su mali, srednji i veliki. Nadaleko je poznat ovaj naš Meho, sa Baščaršije, koji pravi takozvani mehki somun. Zatim, pekar Gaćo je pravio specijalna peciva – đevreke, pletenice i kifle....Osim samuna, bila je ovdje poznata i priznata i sarajevska ćahija. Nažalost, malo je više i ko zna napraviti...Pa đevrek. Što se tiče baklava i kadaifa...Najbolji kadaif pravile su kazandžije sarajevske! Nevjerovatno, ali tako je...Pekli su ga na drvenom ćumuru.
Specifično je bilo dosta toga i u Bosni i u Sarajevu, profesore Strik...Prosto da insan ne povjeruje! To da su, recimo, komšije Srbi u vrijeme Ramazana izbjegavali piti i jesti. I djecu su podučavali tome da ne jedu pred muslimanskom djecom!
-Tako je. Eto, naš Stevo! Čovjek nikada nije zapalio cigaretu ili pio pred postačima. Nema mahale u Sarajevu u kojoj nije bilo Hrišćana. Evo, recimo Vratnik. Imate tu Nevjestinu mahalu. Kad dođe Ramazan zatvori bi svi birtije! Krčme bi se u vrijeme Ramazana čistile, krečile i pripremale za vrijeme kad prođe Ramazan. Mijenjao se inventar, prao se i krečio objekat i sve dogonjeno i uzdurisano za upotrebu koja slijedi. Ti ljudi su, bez ikakve prisile, prestajali da puše ili „bacali duhan“, kako bi se u narodu reci. Uz to zabranjivali su i trošenje ljutih pića. Stalno su ponavljali djeci da ne smiju jesti pred muslimanskom djecom. Za Bajram su dolazili, čestitali i veselili se sa nama. I mi sa njima.
Pa, onda kad se Kurban klao, prvo bismo komšijama druge vjere nosili kurbane. I ja sam išao na slave i za Vaskrs i Božić...Uzajamna tolerancija je bila savršena. Taj odnos je ostao i dan danas, nakon silnih ratnih razaranja Sarajeva...Oni su nama donosili šarena jaja, a mi njima kolače...
Inače, za Ramazan se redovito pravio kadaif. Ne nam da li ti znaš, ali - postoji muški i ženski kadaif! Drugog slatka nije bilo. Za Bajram su pravljene i ružice. A za Hadžijski bajram hormadžici.To je bio kuharski zakon! Baklave su pravljene za svadbe, za naselja za novosagrađenu kuću, zatim povratak iz vojske...
I znalo se dobro šta valja, a šta ne valja.
Pred slijepim insanom ne valja pričati o ljepoti prirode i grada i šta si sve vidio hodeći po dunjaluku...Ne valja sve ono što ne mami pogled insana na prirodu, grad, rijeku, jezero, brda i doline.
Pa, onda - ranije se nisu čestitali bajrami. Sad pune novine i telefoni čestitki. Ja tebi, ti meni. Uglavnom, to je obična forma...Vidjeli jedni od drugih i „lete pisma i tamo i vamo“. A sve manje se posjećuju ljudi, što je teže i zahtjeva napor, pa i trošak, za razliku od telefonskih čestitki.
Ne valja trčati pred čovjekom koji ide sa dva štapa...
Nemoj rasipati vodu.
Niti bacati uginulu životinju u vodu.
Ne valja posjeći biljku kad ima zelen...Ima jesen i proljeće, pa bujrum – kalemi dokle hoćeš!
Pa onda - ne valja sjeći dud.
Zatim, kad smo ranije išli sa djecom u prirodu, obavezno smo nosili ceker ili vrećicu za otpad. Pred veče samo roditelji kažu djeci: Ceker u ruke i hajdemo djeco i pokupite sve što smo razasuli.
Dok nisam zaboravio – poslastica salep se nekada pravila od kukuruznog brašna.Taj je bio najbolji. Pravio se i od šafrana, ali kukuruz je nekako bio najbolji. Ljeti bi pravi bozu. U tome su najbolji bili Makedonci. I njihova boza je definitivno bila najukusnija.
I za kraj da vas podsjetim da se posvuda upriličuju Ramazanski, Bajramski, Uskršnji, Božićni i drugi koncerti i druge novotarije. To nije svjojstveno ovim velikim praznicima! Jok. To je ono narodno što se zagubilo i čemu nije mjesto u ovim najznačajnijim vjerskim datumima.
I isteče vrijeme za ovaj sohbet poznatog derviša i sufije, profesora Seida Strika. Velim – biće vremena za dužu priču.
Nažalost, vrijeme me demantova.
Bili smo nanijetili, ali ne stigosmo započeti dužu priču o tarikatu i islamsko-tesavvufskoj tradiciji!
Njegovi brojni članci i zaostavština objavljivani su u brojnim medijima i svaki od njih je plijenio poučnošću i nezaboravom. Podsjećam sebe i tebe čitaoče da je profesor Seid Strik bio jedan od najznačajnijih poznavalaca tarikatskog centra i grada Sarajeva i sufijske tradicije i kulture u našoj domovini. Godine 1957. doktor Strik i šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić obnovili su rad tarikatskog centra i podstakli ponovno otvaranje tekija diljem Bosne i Hercegovine.
Bio je poznat po jedinstvenom izvođenju ilahija i autor više poznatih poema. Provodio je najviše vremena u sarajevskim tekijama u Mlinima i Potoku. Učenici su ga zvali “baba”, što u sufijskoj tradiciji znači “osoba sa velikim znanjem i tajnama”.
Bio je autor nekoliko sarkastičnih poema, s kojim se borio protiv tadašnjih društvenih nepravdi i prenosilac stare sarajevske tradicije, koji je neumorno radio na njenom očuvanju i bio svojevrstan hroničar sarajevskog i bosanskog vjerskog života. Njegova djela prevođena su na strane jezike.
Dostovi ovog jednostavnog, a znamenitog Sarajlije, tvrdili su da je profesor, osam mjeseci prije preseljenja na Ahiret, najavio da će se “rastati sa svijetom, dolaskom proljeća, u martu dvije hiljade i desete”!
I tako i bi!
U sedamdeset sedmoj godini preselio je na Bolji svijet i ukopan u krugu Nakšibendijske tekije u sarajevskom Potoku. Njegova dženaza je bila posebna i za mene nezaboravna!
Ispratili smo tog neumornog zaljubljenika u starinske derviške ilahije i kaside i mnoge Sarajlije, a pogotovo znanstvenici, svi su davno spoznali da je on bio i ostao baštinik tajni ovoga grada i mistični biser svijeta!
Prisjetim se često sa Fatihom tog izuzetnog i neumornog sufijskog hizmećara - kako su ga oslovljavali njegovi istomišljenici i poštovaoci - kao i insana, za kojeg su mnogi njegovi poznavaoci znali reći da je “istinski musafir na Ovom svijetu”, koji je svojim djelovanjem i radom obilježio jedan vakat i zeman.
Rahmet njegovoj plemenitoj duši!
Velid DŽINDO
